18 Bronzemen (1976)

Shao Lin si shi ba tung ren

Režija: Joseph Kuo

Koreografija: Cliff  Lok

Uloge: Tien Peng, Carter Wong, Polly Kuan

18 Bronzemen je klasična kung fu priča o siročetu koje odrasta u Šaolinu, i uz naporan trening postaje majstor borilačkih vještina.

Sigurno najveći broj kung fu filmova snimljenih u zlatno doba sedamdesetih, poziva se na tradicije Šaolina, kako direktno kao mjestu radnje tako i indirektno kroz pominjanje stilova, mitova i legendi koje su povezivane sa hramom. Teško je pronaći kung fu film, posebno sa kraja sedamdesetih, kad je Chan Chehov i Lau Kar Leungov “Šaolinski krug“ bio i najpopularniji, a da nema neku referencu na Šaolin. Ti filmovi su obrađivali teme iz mitologije i istorije hrama, te najčešće govorili o rivalstu sa Wu Tangom, sukobima s Qing Dinastijom ili o Ming patriotama koji su svoje utočište pronalazili u Šaolinu. Manastir je bio centrala svih antivladinih aktivnosti, od Ming lojalista, “lutajućih majstora”, do pobunjenika raznih vrsta. Pobunjenici bi postajali monasi, učili šaolinske borilačke vještine i napuštali hram tražeći osvetu.

Mitologija Šaolina vezana je za dva hrama: južni, koji je navodno postojao u Fujianu, i sjeverni u Henanu, koji još uvijek postoji, iako je najmanje dva puta paljen. Ponovo je otvoren početkom osamdesetih i u njemu je snimljen Jet Liev Shaolin Temple, a kasnije je korišćen kao lokacija mnogih dokumentaraca i igranih filmova. Južni hram u Fujian provinciji je, prema legendi, spaljen do temelja i nisu ostali nikakvi fizički tragovi njegovog postojanja. Ipak, većina šaolinske mitologije je vezana upravo za taj hram. Takođe, radnja većine filmova o Šaolinu, od "Šaolinskog kruga" pa nadalje, uglavnom je smještena u i oko južnog Šaolina. Kada je hronologija u pitanju, šaolinski filmovi obuhvataju događaje iz tri ključna perioda: period vezan za paljenje hrama i neposredno nakon paljenja, širenje borilačkih vještina po Kini, te posljednji period koji se odnosi na kasni Qing (1723-1911). Loši momci u filmovima su po pravilu Mančurianci i njihovi pomagači otpadnici iz Šaolina, od kojih su neki učestvovali u paljenju manastira. Iako Šaolin jeste godinama služio kao utočište za pobunjenike, ipak je to samo jedan mali segment njegove bogate istorije. Međutim, njegovo ime u popularnoj kulturi, pogotovo naglom popularnošću kung fu filmova početkom sedamdesetih, više je dovođeno u vezu sa borilačkim vještinama nego duhovnim aktivnostima.

 Izgleda šašavo, al' leđa još bole.

Takođe, u velikoj većini filmova ključni element radnje predstavlja savladavanje borilačke vještine kroz prenošenje znanja na učenika, zatim odnos između učenika, te izvora samog znanja. Postoji nekoliko izvora preko kojih učenici dolaze do sticanja vještine:

priroda – životinje (tigar, ždral, zmija, majmun), insekti (bogomoljka) ili prirodni elementi (zemlja, vazduh, voda, vatra);

priručnik, manuskript – često odavno izgubljen ili tajan. Služi kao zamjena za učitelja. Dešava se da bude nekompletan, polovičan, nedovršen ili da neko drugi posjeduje drugu polovinu (po pravilu negativac), ili da učenik sam mora da dovrši priručnik i tako usavrši tehniku;

tehnologija – npr. drveni i bronzani ljudi Šaolina, metalne prepreke, zamke pomoću kojih učenik napreduje, itd;

učitelj – najčešće učitelj prenosi znanje na učenika, obično se radi o monahu iz Šaolina ili starim majstorima koji se iz nekog razloga povuku iz civilizacije i izoluju na nepristupačnom terenu (planini, pećini). Odnos između učitelja i učenika je zasnovan na disciplini i potčinjavanju. 

Jedan od filmova koji sadrži veliki broj gore navedenih tema i motiva jeste 18 Bronzemen u režiji Josepha Kuoa iz 1976. godine.

                                              Mi smo došli da vas izmasakriramo.

Film počinje masakrom nad porodicama Ming pobunjenika od strane maskiranih ubica Qing dinastije. General Kwan (sveprisutni Chang Yi u kameo ulozi), ubija oca Tang Siu Lunga (Tien Penga), koji je kao jedino od preživjele djece poslat na sigurno u Šaolin. Od prvog dana mali Tang Siu Lung je vrlo odlučan da nauči kung fu. U hramu upoznaje još jednog mladog monaha Wana (Carter Wong), kao i Ta Chia (Chiang Nan) sa kojima postaje najbolji prijatelj. U prvom dijelu filma pratimo napredak Tanga i njegovih prijatelja kroz rigorozne treninge koji traju skoro dvadeset godina. Iako na početku zaostaje za ostalima, vremenom sve više napreduje i počinje da razmišlja o napuštanju Šaolina kako bi osvetio oca. Međutim, da bi dobio priliku da napusti hram mora se suočiti sa 18 Bronzemena. U pauzama treninga, monasi organizuju takmičenje u puštanju obrva, kao parodiju na starije monahe i dogovaraju se kako da nadmudre bronzane ljude. Neki od bronzanih imaju metalne šljemove, izgledaju i ponašaju se kao roboti, dok većina ostalih su monasi obojeni u zlatnu boju, što je zanimljiv detalj koji Kuo ponavlja i u nastavcima. Tang i Wan zajedno uspijevaju da savladaju Bronzemene (doduše iz drugog puta) i pređu sve ostale prepreke, uključujući prenošenje užarenog kazana od kojeg im na rukama ostaje ožiljak-tetovaža zmaja i tigra kao simbola pređenog puta. Nakon što je napustio manastir, Tang Siu Lung saznaje svoj pravi identitet i kreće u potragu za ubicom oca. U tome će mu pomoći i drugi Ming lojalisti, između ostalih Lee (Polly Shang), za koju se ispostavi da mu je najbolja prijateljica iz djetinjstva. Pridružuje im se Wan, a iz manastira dolazi i Ta Chi, čije namjere nisu najjasnije.

                                         Zašto niko nije obavijestio Kačavendu?

Bronzani ljudi iz Šaolina su, prema legendi, zaista postojali, mada je sporno da li se radilo o bronzanim figurama kao metafori ili o najboljim borcima u hramu koji su služili kao neka vrsta testa vještine za sve učenike kada bi zatražili da napuste hram. Mnogi iskušenici pod napornim treningom nisu uspijevali da završe obuku i jednostavno su odustajali i odlazili iz manastira bez pitanja. Odlasci su se vremenom loše odrazili na reputaciju borilačkih vještina Šaolina u spoljnom svijetu. Iz tog razloga je monah Zhi Shan razvio sistem bronzanih figura u formi Luohana – 18 bronzanih ljudi sa 18 obrazaca i stavova, 108 različitih pokreta, šest različitih formi, od kojih dvije forme sa dlanovima i četiri forme zaključavanja i hvatanja. Učenici su morali da savladaju bronzane ljude u direktnoj borbi ako su željeli da napuste hram. Na taj način Šaolin se osiguravao da oni koji ga napuste neće narušiti reputaciju hrama tj. da će ga samo najbolji predstavljati u spoljašnjam svijetu.

Svako ko bi uspio da probije formaciju Luohan “18 Bronzanih” potvrdio bi svoju vještinu, a i kvalifikovao se da postane dio ekipe Bronzanih ljudi, što je bio cilj većine učenika. Postojale su i drvene figure koje je napravio Zhi Shanov učenik, čuveni Xing Yin, koji je odgovoran i za nastanak legendarnih  35 komora. On je kreirao i Luohan Hall kao posljednji test za učenike. U njemu su se nalazile 108 drvenih figura koje su se, prema legendi, mogle kontrolisati spolja. Učenicima nije bilo dozvoljeno da napuste hram dok ne prođu kroz Luohan Hall do kraja.

 

Oppa Shaolin style!

Ime Tien Penga (Roc Tien) se vezuju za jeftine tajvanske wuxia filmove snimane u vrijeme procvata žanra i najveće popularnosti Yuen Chorovih produkcija za Shaw Brothers. Kao tajvanski odgovor na Ti Lunga, Tien Peng se svojim izgledom idealno uklapao u profil usamljenog heroja sa mačem. Iako nije bio stručnjak za borilačke vještine, za akrobatiku su bili zaduženi dubleri, sve je kompenzovao harizmom koju je posjedovao. Zanimljivo je da je karijeru započeo u, vjerovatno, najuticajnijem wuxia filmu svih vremena, A Touch Of Zen King Hua, i wuxia žanru, sa malim prekidima, ostao vjeran do kraja karijere. 18 Bronzemen je bio jedan od rijetkih klasičnih kung fu filmova, iz ovog perioda i jedini, u kojem je igrao. U kratkom periodu snimio je preko trideset wuxia filmova u kojima je, uglavnom, glumio isti lik – mačevaoca koji ne izgovara previše rečenica dok sve nesporazume rješava mačem u par sekundi. Većina tih filmova su bile vrlo skromne produkcije i uglavnom reakcija na trend (The Lost Swordship, Veiling of Hidden Sword, Jade Dagger Ninja). Međutim, neki od njih su bili izuzetno kreativni na planu akcije, npr. The Elimination Pursuit, u kojem kombinacija brzopoteznih borbi u chambara stilu i wuxia vratolomija nagovještavaju u kom će se pravcu kretati akciona koreografija sljedećih godina. 

Bez obzira na budžetska ograničenja i činjenicu da su snimani na istim lokacijama i u istim uslovima kao i svi ostali, Joseph Kouovi filmovi uvijek su izgledali bogatije od klasičnih tajvanskih produkcija. Za razliku od većine njegovih kolega koji su radili po principu “moj film je bezumna tučnjava i ne stidi se toga što jeste”, on je svoj posao shvatao mnogo ozbiljnije. Ono što je za pohvalu u ovom filmu je pokušaj Koua da od Tang Siu Lunga napravi lik. Od fizičke transformacije tokom treninga, preko duhovne nakon izlaska iz hrama kada saznaje istinu o svom porijeklu, Tang se zaista mijenja, što je prilična rijetkost u kung fu filmovima. On je uz to sasvim solidan glumac, za razliku od Cartera Wonga za kojeg se to teško može reći.

Ipak, Carter Wong je po broju glavnih uloga koje je ostvario vjerovatno najveća zvijezda nezavisnih kung fu filmova sa kraja sedamdesetih. Taj period mu je bio i najproduktivniji, npr. samo u 1976. igrao je u dvanaest filmova, i to većinom glavne uloge (The Best of Shaolin Kung Fu, Traitorous, Shaolin Kung Fu Mystagogue, The Invisible Terrorist). Iste godine, Carter je snimio kung fu verziju Gorila u Magli – The Shaolin Invincibles, koja bi vjerovatno bila potpuno zaboravljena da u njoj majstori borilačkih vještina nisu glavom i njuškom gorile, prilično bizaran detalj čak i za ovakve filmove. 

                                                         Udri jače manijače!

Gorile nisu bili nimalo naivni borci; njihove tehnike – neka vrsta eklektičnog spoja kung fua i majmunisanja – izgledale su vrlo efektno, a i krzno im je bilo neprobojno pa mačevi i koplja protiv njih su praktično bili neupotrebljivi. Međutim, Ahilova peta im se nalazila na vrhu glave, i samo onaj ko bi ih udario po tjemenu imao bi šanse da ih savlada. Naravno, vrhunac The Shaolin Invinciblesa je obračun sa gorilama na samom kraju filma; dok smo u chambara filmovima gledali krvopljus iz skoro svih dijelova tijela, ovdje isto to imamo iz lobanje vertikalno, u obliku fontane.

Akcija u 18 Bronzemen je standardna za ovakve produkcije, možda je za nijansu prisutno više pesničenja nego uobičajeno, ali Kou se držao istorijskog konteksta. Pošto je za vrijeme dinastije Qing bilo zabranjeno nošenje oružja, sem vladajućoj klasi (Mančurijancima) i zvaničnim vojnim i policijskim snagama, borcima nije preostajalo ništa drugo nego da koriste pesnice i noge. Takođe, bilo je strogo zabranjeno prenošenje borilačkih vještina, koje su se podučavale u tajnosti. Monasi su borilačke veštine prenosili svima koji su željeli da uče i podučavali su ih u manastirima. Ovaj period je značajan i zbog toga što tada nastaju mnogi borilački sistemi, kao i da se postojeći mijenjaju i prilagođavaju za brže učenje i efikasniju upotrebu.

Carter Wong iako majstor karatea i korejskog hapkidoa nije previše atraktivan. Njegove standardne prizemljene ručne tehnike su prilično repetativne i pamte se već nakon par filmova. Polly Kuan je sa druge strane vrlo energična – većina njenih borilačkih scena se dešavaju u vazduhu, skokovima sa krovova uz pomoć trampolina. U flešbeku se pojavljuje i Jack Long lično, koji je u svom elementu ali prekratko – vjerovatno kao Kouova ideja da malo podigne nivo akcije. Scene treninga su frekventne, zanimljive i sigurno su, kada je koreografija u pitanju, najbolji dio filma.

Problem filma predstavlja nedostatak kvalitetnog negativca. Hei Chu Ying (Yee Yeun) je vrlo loš izbor za ulogu, ne samo što atletski nije na nivou Cartera i Polly, već što jednostavno nema nikakvu harizmu. Loše momke u većini kung fu filmova igrali su Hwang Jang Lee, Lo Lieh, Chan Shing ili Chang Yi, pa je malo neobično gledati nekog dugog u takvoj ulozi. U posljednjoj borbi on se pojavljuje na stolici iz koje kao gimmick iskaču još četiri borca koji liče na njega. To malo pomaže kvalitetu akcije, ali ukupno gledano, kraj je prilično razočaravajući.

18 Bronzemen je začetnik svojevrsnog podžanra kung fu-trening filmova, čiji je vrhunac svakako The 36th Chamber Of Shaolin. Možda akcija u filmu ne izgleda tako autentično kao kod Lau Kar Leunga, Kou to vjerovatno i nije bila namjera, međutim, po mom sudu, ovaj film sigurno spada u sam vrh njegovog opusa. 

Kuo nije bio imun na samorecikliranje, slijedili su nastavci Return of the 18 Bronzemen, Blazing Temple i The 8 Masters. Nastavci uslovno, jer u Return of the 18 Bronzemen Carter Wong igra Imperatora koji završi kao iskušenik u Šaolinu, dok se Tien Peng pojavljuje samo nakratko u kameo ulozi. Ostali filmovi su samo preko bronzanih ljudi imali veze sa originalom, doduše, u The 8 Masters dobar dio treninga je preuzet iz prvog filma. 

Na netu može da se nađe dabovana verzija od samo 77 minuta iz koje je izbačen dobar dio treninga, kao i verzija na mandarinskom sa engleskim prevodom duža 15 minuta. Preporučujem ovu drugu.