Martial Arts of Shaolin (1986)

Nan bei Shao Lin

Režija: Lau Kar Leung

Koreografija: Lau Kar Leung

Uloge: Jet Li, Wong Chau Yin, Chao Wei

 

Martial Arts of Shaolin je posljednji zvanični film Shaw Brothers produkcije, jedini Jet Lijev film za SB, jedina saradnja Jet Lija i Lau Kar Leunga, i po mnogo čemu posljednji film jedne ere.

Ova HK-kineska koprodukcija je, uslovno rečeno, kraj trilogije koju su još činili The Shaolin Temple (1982) i Kids From Shaolin (1984). Uslovno, jer se ne radi o nastavcima u klasičnom smislu, već su u pitanju filmovi koji tretiraju sličnu teme, napravljeni sa istom ekipom i na istim lokacijama.

Ono što odmah upada u oči je da je Shaw Brothers zamijenio svoje uobičajene studijske setove za lokacije u Kini. Razlog tome je što je studio već praktično bio zaključan (zvanično prestao sa radom 1984.), te se kompletna produkcija prebacila na televiziju. Znači, umjesto SB enterijera, šarenih kostima i raskošne scenografije na šta su nas navikli, dobili smo predivnu prirodu Kine, uz lokacije Kineskog zida i Zabranjenog grada koje je Lau Kar Leung iskoristio na najbolji mogući način – za scene masovnih tuča, naravno. U ovome je bio pionir, jer samo par godina kasnije, reditelji novog talasa iz Hong Konga (Tsui Hark i mnogi drugi) su počeli obilato da koriste kineske lokacije za svoje filmove.

Jet Li glumi mladog monaha Zhi Minga iz sjevernog Šaolina, čije je roditelje ubio zli general He Suo (Yue Sing Wai). Kada sazna da general organizuje rođendansku zabavu, Zhi Ming krišom napušta Šaolin i kreće na zabavu kako bi se osvetio. Pokušaj osvete propada, ali Zhi upoznaje Sima Yan (Wong Chau Yin)  i Chao Weia (Woo Gin Keung), iz južnog Šaolina koji takođe planiraju osvetu. Bez obzira na različitu tradiciju i stilove sjevernog i južnog Šaolina, njih troje udružuju snage kako bi došli glave zlom generalu Suou. U međuvremenu, nakon što je postao svjestan da mu pripremaju atentat, general pojačava svoje obezbjeđenje, što će dodatno zakomplikovati njihove planove. Zhi i Sima imaju isti povez na zglobu te se ispostavlja da je ona kćerka najboljeg prijatelja njegovog oca koji je stradao braneći ga. To dodatno učvršćuje njihovo prijateljstvo dok zajedno planiraju osvetu.

Kad je priča u pitanju, Martial Arts of Shaolin i The Shaolin Temple su skoro identični. Razlika je jedino u tome što je u Martial Arts of Shaolin radnja smještena u vrijeme Qing Dinastije, dok je prvi film u periodu Dinastije Song, što je raspon u, otprilike, 1000 godina. Podjela u sva tri filma je slična. Uz Jet Lija, Wong Chaua Yin i Chao Weia, koji se pojavljuju u prethodnim filmovima, Jetovog učitelja kao i u Shaolin Templeu ponovo igra Yue Hoi (glumi i Jetovog oca u Kids from Shaolin). Yue Sing Wai reprizira svoju ulogu iz Shaolin Temple glumeći negativca. Još jedan od glumaca koji igra u sva tri filma je i Sun Jian Kui, vjerovatno najpoznatiji po ulozi goffy albino evnuha u Yuen Woo Pingovom Tai Chi Masteru (1993). Takođe, u ovom filmu je mnogo više humora (prilično neuspjelog) nego u prvom dijelu. Akcija i drama su balansirani sa slapstickom za koji je zadužen Jet Li. U jednom trenutku, on se oblači u čobanicu, što je zanimljiv detalj jer ga kasnije reditelji nisu previše koristili u komičnim ulogama. Ovo je prvi film u kojem iskače iz svog klasičnog ozbiljnog karaktera po kojem je postao poznat.

Naravno, priča služi samo kao okvir za sjajnu akciju. Lau Kar Leung kao rodonačelnik šaolinske akcije na velikom ekranu, nije previše insistirao na  podzapletima, tvistovima i slično, već je napravio prilično pravolinijski kung fu film za fanove. Jednostavna radnja od početka do kraja sa što manje nepoznatih, skretanja i nepotrebnih usložnjavanja i sa što više akcije, je ono što razlikuje Martial Arts of Shaolin od Šaolinskog filmskog kruga, serijala kojeg je Leung radio još dok je pekao zanat pod Chang Chehom.

Sa Wu Tanga i Nepala čobanica progovara – Jet Li kao čobanica

Ako nekome do sada nije bila jasna razlika u šaolinskim tehnikama, ovaj film može poslužiti i kao dobar obrazovni program. Lau Kar Leung je uvijek koristio priliku da nas edukuje preko svojih filmova i pokaže razlike između raznih vrsta stilova, različitih borilačkih filozofija i tehnika. U ovom slučaju, to je razlika između sjevernog i južnog stila Šaolina. Jedan od podnaslova filma je North Shaolin, South Shaolin (ne pobrkati sa filmom Casanove Wonga istog naziva). Naravno, reditelj je ekspert za južni stil (majstor Hung Gara), u karijeri se nije previše bavio sjevernim, ali ovdje imamo sjajan primjer razlike dvije tehnike. Sjeverni je poznat po naglasku na nožne tehnike, visoke udarce, borbu na većoj distanci i pokretljivosti, za razliku od južnog koji se uzda u pesnice, čvrste stavove, odbrambene tehnike, korišćenje blokova podlakticama, nožne udarce do visine struka itd. Kada gledate Jet Lija i Wu Gin Keunga u finalnom showdownu, primjetićete da Jet koristi mnogo više noge, dok Wu napada kratkim udarcima rukama. Jet je monah i učenik sjevernog hrama, dok je Wu svjetovnjak, iako praktikuje borilačke vještine u južnom. Južni hram je, prema predanju, postao poznat po prihvatanju ljudi iz spoljnog svijeta, uostalom Fong Sai Yuk i Hung Hsi Kuan, dvije najveće legende ne samo hrama već južnjačkih borilačkih vještina uopšte su tako došli u Šaolin. Zanimljivo da je Jet Li u svojim kasnijim filmovima glumio obojicu; Fong Sai Yuka u dva dijela istoimenog fima u režiji Corey Yuena, a Hung Hsi Kuana u The Legend Of The Red Dragon. 

Jet Li i Wu Gin Keung su tokom akcije non-stop u pokretu i bez ikakvih trampolina i žica bukvalno lete kroz kadrove. Stalne promjene ritma tokom borbe, prije svega od strane Lija koji dominira, akciju čini još dinamičnijom. Ne treba zaboraviti da je Jet Li bio u ranim dvadesetim i na vrhuncu svoje fizičke moći, mada u borbama ne zaostaje ni Wu Gin Keung, šta više, uživanje ih je gledati kako sparinguju. Utisak pojačava i to što su bili okruženi fenomenalnim Wushu borcima. Imena Hu Jian Qiang, Yu Cheng Hui, Yu Hai, Sun Jian Kui, Ji Chun Hua, vjerovatno za većinu ne znače ništa, ali to su sve sami Wushu šampioni. Šteta je što ovi borci, osim Hung Yan Yana, koji je nakon ovog filma postao Jet Lijev dubler, nisu napravili ozbiljnije karijere u industriji. Ipak, to je vrijeme kada se studio sistem u Hong Kongu raspadao i kada ovakvu vrstu filmova skoro više niko nije ni snimao.

Sao roma babo babo, sao roma o daje…ederlezi, sao roma daje

Jet Lijeve borbe sa ekspertom za mačeve Yue Sing Waiem su vrhunac filma, kao i trening Mantis boksa sa Yue Hoiem. U posljednjoj borbi Jet Li koristi koplje, a Wu Gin Keung sablju protiv Yue Sing Waia, kojem je izbor oružja Shuang Shou Jian (dvostruki mač), oružje koje je on lično usavršio. Borba se završava tako što Wu i Jet prelaze na Tanglang Quan (tehnika Bogomoljnke), te na kraju i Bagua Zhang (osmo-diagramski dlan).
 

Osnivačem stila Bogomoljke smatra se Wang Lang, koji je vjerovatno živio u periodu Song Dinastije ili kasnog Minga. Kao Ming patriotu, put ga je odveo u Šaolin gdje je radio na usavršavanju svojih borilačkih vještina. Kako legenda kaže, tokom meditacije u Šaolinu prisustvovao je borbi između bogomoljke i mnogo krupnijeg insekta. Na njegovo iznenađenje bogomoljka je lako izbjegavala napade i na kraju pobijedila. Wang Lang je insekta donio u Šaolin i pažljivo proučavao njegove pokrete. Novostečeno znanje je kombinovao sa 17 drugih borilačkih sistema, ubacio rad nogu Monkey kung fua i dobio novi stil koji je nazvao po bogomoljki. Demonstracija ovog stila postoji u SB produkciji Shaolin Mantis (1978), sa Davidom Chiangom koji tehniku uči od bogomoljke, kao i u Yuen Woo Pingovoj komediji Dance of the Drunk Mantis (1979), svojevrsnoj kombinaciji Bogomoljke i Drunken Boxing stila, u izvođenju njegovog oca Simona Yuena.

Koreografija je opet kombinacija dva pristupa. Dok su hongkonške koreografije inspirisane, prije svega, Pekinškom operom, kineske su izgledale kao Wushu demonstracije. Wushu kao hibridna kung fu vještina (jedna od definicija glasi da Wushu kao kineski nacionalni sport preuzima sve najbolje iz tradicionalnih borilačkih vještina Kine) sa svojim akrobatskim tehnikama, bila je bliska gimnastici, te kao takva zbog atraktivnosti idealna za veliki ekran. Lau Kar Leung, koji je od svih hongkonških koreografa bio vjerovatno najbliži Wushu senzibilitetu, bar kad je u pitanju čista naturalistička akcija, pravi kombinaciju dva pristupa u koreografiji. Spoj Leungove šaolinske tehnike i Wushu disciplina nikako ne usporava niti spušta intenzitet borbi, već, upravo suprotno, daje novi kvalitet akciji bez ikakvih pomagala u vidu trampolina i žica. Energija i prirodni talenat Wushu boraca dolazi potpuno do izražaju, sa tim što ovaj put ona izgleda mnogo upeglanije i dotjeranije u odnosu na prva dva filma. Nije ovo nevažan detalj, pošto smo po prvi put dobili sjajnu kombinaciju dvije nepomirljive suprotnosti. Činjenica je da Kinezi nikada nisu imali visoko mišljenje o hongkonškoj popularnoj kulturi, a tu, prije svega, mislim na eksploataciju borilačkih vještina na filmu. Za njih je to bilo igranje sa simbolima i skrnavljenje tradicije koju su oni shvatali vrlo ozbiljno. Zato nije ni čudno što je prvi koji je probio barijeru bio upravo čovjek koji šaolinske borilačke vještine nikada nije tretirao kao popularnu zabavu, već kao jednu vrstu umjetnosti.

Kao što sam na početku napisao, Martial Arts of Shaolin je izbačen godinu dana nakon što je Shaw Brothers studio zatvoren, sniman kompletno na lokacijama u Kini, jedan je od prvih hongkonških koprodukcija sa Kinom i prvi put da je Jet Li radio sa nekim izvan Kine. Film je bio odskočna daska za Jet Lija i posljednji ozbiljni tradicionalni kung fu film u karijeri Lau Kar Leunga. Zapravo, posljednji tradicionalni kung fu film uopšte, prije nego što je žanr definitivno umro pojavom Jackie Chanovog Police Story i Corey Yuenovog Yes, Madam, koji su započeli trend modernih akcijaša. Ovo je bio i posljednji film na kojem je Jet Li potpisan kao Li Lian Jie. Navodno je filipinski distributer umjesto da ga promoviše punim imenom, iz praktičnih razloga skratio na kraće i lakše za pamćenje Jie Li. Uskoro je skraćenica Jie pretvorena u vesternizovano Jet, a ostalo je istorija. Sa druge strane, nakon gašenja Shaw Brothersa, Lau Kar Leungova karijera je krenula strmoglavim padom.Tu i tamo su ga još zvali da radi koreografije, ali sa dolaskom generacije novog talasa, u novim okolnostima on više nije mogao da se snađe.

Istina je da Jetu saradnja sa Lau Kar Leungom nije prijala (uostalom, kao i Jackieu u Drunken Masteru par godina kasnije). Navodno lokalne Wushu momke i statiste nije tretirao na isti način kao svoju ekipu. Takođe, Jet Li koji je cijeli život izvodio ono što je najbolje znao, Wushu akrobatiku, morao je da se prilagodi Leungovom stilu, što je do tada bila neistražena teritorija za njega. Lau Kar Leung vjerovatno jeste bio težak za saradnju, ali treba naglasiti da je on bio prije svega koreograf, pa tek onda reditelj, a koreografi su čudna fela (najbolje primjer za to je Robert Tai koji je praktično protjeran iz industrije zbog svoje teške prirode), i kompromis sa njima po pitanju akcije često je bio uzaludan posao.

Shaolin Temple trilogija je izvršila presudan uticaj kako bi se tradicionalni hram Šaolin u Henanu zaštitio i pretvorio u turističku atrakciju. Zanimljivo je da, nakon Chang Chehove veoma popularne serije šaolinskih filmova, interesovanje za sudbinu hrama skoro da nije postojalo. Kada je Jet Li sa filmskom ekipom Shaolin Templea došao na lokaciju hrama 1981. godine, zatekao je hram u potpuno ruiniranom stanju u kojem su boravila bukvalno samo tri monaha. Međutim, nakon uspjeha ovih filmova situacija se bitno izmijenila, hram je rastauriran i otvoren za mnogobrojne turiste koji ga i dan danas pohode.

Na kraju, Martial Arts of Shaolin je jedan veoma pitak i kvalitetan koktel mainland kineske akcije uz hongkonški pristup koreografiji. Malo Wushua uz Hung Gar eksperta, demonstraciju dva tradicionalna stila, uz dvije velike zvijezde (jedne na samom početku, druge na zalasku karijere), promućkan ili promiješan, možda neće svima odgovarati, ali je sigurno obavezan za sve ljubitelje žanra.