Heroja Dva (1974)

Fong Sai Yuk Yue Hung Hei Koon

Rezija: Chang Cheh

Koreografija: Lau Kar Leung

Uloge: Alexander Fu Sheng, Chen Kuan Tai

Zvuči čudno, ali Amerikanci su ti koji su hongkonške filmadžije zainteresovali da ponovo otkriju legendu o Šaolinu. Prije serije Kung Fu (1972) sa Davidom Carradineom u glavnoj ulozi, skoro da nije bilo filmova koji su se bavili šaolinskom tematikom.Tek 1974. Chang Cheh sa filmovima Heroes Two i Men From the Monastery, koji su tematski bili vezani za istoriju i mitologiju hrama, počinje tkz. „Šaolinski  krug“ kung fu filmova, koji su pokrenuli trend interesovanja za tradiciju borilačkih vještina južne Kine.

Šezdesetih i početkom sedamdesetih, najpopularnija borilačka vještina iz Azije koja se praktikovala na zapadu bila je karate, čak se i Shaw Brothers u jednom periodu trudio da svoje buduće glumce podučava karateu. Poznato je da su glumci iz SB odlazili na obuku u japanski Nikkatsu Studio, gdje su vježbali i pripremali se za uloge. Tradicionalne kineske borilačke vještine bile su zastupljene u filmovima Wong Fei Hunga, gdje su se pojavljivali i pravi majstori koji su demonstrirali svoje tehnike, međutim, ti filmovi su svoj zenit doživjeli u pedesetima. U ranijim hongkonškim filmovima, postojale su brojne reference na Šaolin (npr. u čuvenom Burning of the Red Lotus Temple), ali nijedan se nije bavio direktno borilačkim vještinama niti mitologijom i legendama hrama. Borilački filmovi koji su dolazili iz Hong Konga u tom periodu su nastajali isključivo pod uticajem wuxia tradicije i Kineske opere.

 
Zapravo je tek Jimmy Wang Yu u The Chinese Boxeru (1970), po prvi put demonstrirao realni kung fu na velikom platnu. Ideja je bila da se konvencionalni wuxia mačevalac zamijeni sa modernijom verzijom Chehovog yanggang heroja, koji bi umjesto mača koristio pesnice u realnim borbama sa što manje fantastičnih elemenata. Film je postao izuzetno popularan, pokrenuo je trend “relanog kung fua” i uticao na mnoge filmove koji su usljedili, prije svega, na Bruce Leeja koji se smatra rodonačelnikom novog žanra (poznati i kao punch and block filmovi), iako je Jimmyjev prvenac snimljen punu godinu dana prije The Big Bossa. U periodu ogromne popularnosti Bruce Lee je forsirao svoju tehniku Jeet Kuen Do, eklektičnu mješavinu raznih stilova, između ostalih i Wing Chuna koju je Bruce takođe praktikovao. U njegovim  filmovima su se pojavljivali karate i taekwondo majstori, dok se Šaolin, ponovo, samo ponegdje sporadično pominjao (U Zmajevom Gnijezdu je bio izuzetak).

Nakon smrti Bruce Leeja, kompletna hongkonška produkcija, posebno borilački filmovi, upadaju u krizu. Chang Cheh je u to vrijeme napravio mali predah od borilačkih tema i snimao omladinske drame kao što su bile Generation Gap i Young People, koje su u bioskopima prolazili prilično nezapaženo. U razgovoru sa svojim starim saradnikom, Lau Kar Leungom, o novim projektima, na pitanje da li postoji neka borilačka tehnika koja još nije viđena na velikom platnu, Leung mu je predložio tradicionalne šaolinske vještine Tigra, Ždrala, Zmije, Zmaja i Leoparda. Lau Kar Leung je vrlo dobro znao o čemu priča jer je borilačke vještine učio od svog oca Lau Tsama, koji je, osim kao majstor Hun Gara, bio poznat i kao koreograf serijala Wong Fei Hungovih filmova tokom pedesetih godina. Lau Sam je bio učenik Lam Sai Winga, čuvenog Butcher Winga, kojem je svoje znanje prenosio Wong Fei Hung lično.

Chehu se u startu svidio Leungov prijedlog, međutim, kada je svoje ideje izložio vlasniku studija Run Run Shawu, ovaj nije bio naročito oduševljen. Run Run je bio poznat po tome što je volio da se miješa u produkcije filmova, nekada i do najsitnijih detalja vezanih za scenario i izbor glumaca. Njegovi stalni zahtjevi i intervencije su par godina ranije iz Shaw Brothersa otjerali najveće rediteljsko ime studija King Hua, koji je sreću morao da traži u siromašnim produkcijama Tajvana. Uz primjedbu na atraktivnost teme, za koju je mislio da neće zainteresovati savremenu publiku, Run Run je imao problem i sa činjenicom da glumačke zvijezde briju glavu u stilu šaolinskih monaha, jer je smatrao da će biti nedovoljno prepoznatljivi publici. Stvar je riješena tako što su glavni junaci Alexander Fu Sheng i Chen Kuan Tai ostali neobrijeni prilagođavanjem scenarija. Veza je pronađena u legendi po kojoj Fong Sai Yuk nije bio monah, pa nije ni morao da se šiša, već se skrivao u Šaolinu i učio kung fu od San Tea, čuvenog šaolinskog monaha. Kompromis je napravljen i u izboru glumaca, tako što su šansu dobile novi mlade nade Alexander Fu Sheng, koji je godinu dana ranije debitovao u Chehovoj produkciji Police Force (1973) i Chen Kuan Tai, sa nešto većim iskustvom takođe u Chehovim fiilmovima Vengeance! (1970), Man of Iron (1972) i The Boxer From Shantung (1972).

U Heroes Two pratimo verziju događaja nakon paljenja hrama. Većina monaha je pobijena, a nekoliko preživjelih koji su uspjeli pobjeći, među kojima je i Hung Hsi Kuan (Chen Kuan Tai), nemilosrdno love Mančurijanci. Hung Hsi Kuan, koji je u obračunu ranjen u nogu, pokušava da se vrati u Kanton gdje bi trebalo da ga sačekaju preživjeli monasi iz Šaolina. U međuvremenu, Mančurijanci manipulišu naivnim Fong Sai Yukom (Fu Sheng), koji kreće u potragu za Hungom u uvjerenju da lovi opasnog kriminalca. Nakon što je pronašao Hunga, hvata ga i predaje u ruke Mančurijancima. General Che Kangu (Chu Mu) zatvara ga u podrum, okiva u lance i izlaže mučenju. Kada shvati da je bio žrtva manipulacije, Fong Sai Yuk okuplja preostale Ming lojaliste i organizuje akciju spašavanja svog brata po oružju. Pošto je podrum u kojem se nalazi Hung jako dobro čuvan, Fong dolazi na ideju da prokopa tunel, u čemu i uspijeva, izvlači Hunga iz lanaca, ali Mančurijanci su im za petama. General Che Kang nije naročito vješt kada su borbe u pitanju, ali na svojoj strani ima grupu dobro istreniranih tibetanskih boraca. Počinje vrlo brutalan konačni obračun u kojem će biti krvi do koljena, što ne ublažuje ni korišćenje crvenih filera na ekranu.

Crveni fileri koji vidimo prilikom scena ubijanja i posljednjeg obračuna su, navodno, posljedica cenzure zbog pretjeranog nasilja na filmu. Takvi fileri postoje u još jednom Chehovom filmu, One Armed Swordsman, takođe u nasilnim scenama. Quentin Tarantino će uraditi nešto slično u Kill Billu, samo u crno-bijeloj tehnici, kao omaž Chehovim filmovima. Cheh je tradicionalno koristio velike količine krvi u svojim filmovima, posebno u Heroic Bloodshed fazi, vjerovatno pod uticajem chambare gdje su se u akcionim scenama prosipali hektolitri krvi. U odnosu na sve što je snimio tokom karijere, Heroes Two je vjerovatno najnasilniji Chehov film. Doduše, možda ne po broju ukupno ubijenih, ali po količini prosute krvi u posljednjem obračunu, sigurno.

U skladu sa svojim navikama, Chang Cheh se u priči, prvenstveno, fokusirao (bolje rečeno isključivo) na odnos dva glavna junaka Fong Sai Yuka i Hung Hsi Kuana. Kad su teme u pitanju Cheh je volio da se ponavlja, tako da i ovdje imamo karakterističan male bonding, čast i viteštvo kao njegove omiljene preokupacije. Na početku neprijatelji, nakon zamjene identiteta i krvavih sukoba kroz koje zajedno prolaze, Fong Sai Yuk i Hung Hsi Kuan postaju saborci, prijatelji i braća. Kada je tretman glavnih junaka u pitanju, Heores Two je posebno uticao na reditelje kao što su John Woo (Hard Boiled, The Killer), koji je u jednom periodu bio i glavni Chehov pomoćnik. Hung Hsi Kuan je izuzetno okrutan u obračunu sa Mančurijancima, sa druge strane Fong Sai Yuk kao njegova suprotnost je često milostiv, i iako obojica koriste istu tehniku, zapravo su vrlo različiti i karakterno i po načinu borbe. Zanimljivo je da se njih dvojica na početku uopšte ne poznaju, iako su u većini filmova iz serijala prikazani kao najbolji prijatelji prije paljenja hrama. Ovo samo potvrđuje tezu o konfuznom pripovijedanju koje se ponavlja u filmovima Šaolinskog kruga. Scenario za film pisao je Ni Kuang koji je bio neizostavan član Chehove ekipe. U svojoj dugoj karijeri, napisao je preko 500 wuxia novela i scenarija, a usput je stigao i da glumi u dvadesetak filmova. Chen Kuan Tai je bio majstor Tai Shing Pek Kwara i mnogo lakše je mogao uskočiti u svoj lik od Fu Shenga, koji, prije ovoga filma, nije imao nikakvo borilačko iskustvo (mada se pominjao neki turnir na Havajima na kojem je navodno učestvovao). Fu Shengu je ovo bila prva glavna uloga u karijeri i u borilačkim scenama prosto nije izgledao dovoljno atraktivno, posebno u odnosu na Chen Kuan Taia. Stvari su se promijenile nakon Heroes Two, Sheng je postao Lau Kar Leungov učenik i počeo da praktikuje Hun Gar te je u kasnijim filmovima izgledao mnogo bolje. Ipak, Fu Sheng u borilačkim filmovima nikada nije ni angažovan zbog svojih borilačkih sposobnosti već zbog neosporne harizme koju je posjedovao i popularnosti kod jednog dijela publike, prije svega, tinejdžera. Chang Cheh je ostao dosljedan sebi i u činjenici da u filmu postoji samo jedan ženski lik (Fong Sam), doduše, u malo dužoj roli nego što smo navikli. U filmu se, između ostalih, u sporednim ulogama pojavljuju i Lau Kar Leungov brat Lau Kar Wing, kao i stalni Chehovi saradnici kao što su Wong Ching, Fung Hark On i drugi.

 

Lau Kar Leung je, u isto vrijeme, bio pionir i najveći inovator na polju borilačke koreografije. Svoju filmsku karijeru započeo je uz oca kao asistent, vremenom sve više napredovao do mjesta glavnog koreografa u Shaw Brothersu, da bi kasnije postao jedan od najcjenjenijih reditelja u industriji. Kao majstor Hung Gara prvi je odbacio žice i trampoline, te uspostavio potpuno nova pravila u načinu orkestriranja akcije. Zahvaljujući njemu, tradicionalni borbeni stilovi južnog Šaolina su prvi put viđeni na velikom platnu. Kinesku operu i “realni kung fu” je inkorporirao u filmsku akciju i napravio temelj za savremenu koreografiju kakvu danas poznajemo. Njegov The 36th Chamber of Shaolin je do danas ostao najreferentniji film iz zlatnog perioda kung fu kinematografije, a sa Spiritual Boxerom uspostavio je novi podžanr u kung fu filmu – chopsocky komedije. Upravo su tradicionalni šaolinski filmovi kao što je Heroes Two i chopsocky komedije, obilježili period kraja sedamdestih i utrli put budućim zvijezdama Sammo Hungu, Jackie Chanu, Jet Liju i Donnie Yenu koji su napravili karijere na zapadu. Za razliku od njih, Leung nikada nije otišao preko bare iako su ga mnogi tražili. 

U koreografiji za Heroes Two Lau Kar Leung koristi široke kadrove sa savršeno detaljnim pokretima boraca. Akcione sekvence u filmu su brojne, tretirane na prilično realističan način i potpuno su prizemljene, ali kao takve ne manje uzbudljive. Autentičnost i preciznost koreografije, koja na trenutke podsjećaju na prave borbe, u kombinaciji sa izuzetno nasilnim scenama i krvi koja šiklja na sve strane, samo su pojačali vizuelni efekat kojem je Cheh težio. Naravno, i kod Lau Kar Leunga se radi o filmskom kung fuu, sa borcima koji ostaju na zemlji i bore se golim pesnicama, možda najbliže onome što se naziva “realni kung fu” na filmu, svakako mnogo realnije u odnosu na leteće mačevaoce iz wuxia filmova.    

Na početku filma imamo prolog od nekih desetak minuta nazvan Three Styles of Hung School's Kung Fu, gdje Fu Sheng i Chen Kuan Tai sparinguju ispred crvene površine dok narator u pozadini objašnjava njihove Hun Gar tehnike. Ovo je postala uobičajna praksa ne samo u Shaw Brothersu već i u mnogim nezavisnim kung fu filmovima, zapravo u većini filmova koji su se bavili šaolinskom tematikom. Poenta je bila da se objasne razne vrste tehnika koje su korišćene u filmu.

Iako je Heroes Two prvi film snimljen u serijalu, redosljed gledanja u odnosu na, uslovno rečeno, hronologiju događaja koje pratimo je sljedeći: Men From the Monastery, Shaolin Temple, Heroes Two, 5 Shaolin Masters, Shaolin Martial Arts. Executioners from Shaolin u režiji Lau Kar Leunga, koji je snimljen nekoliko godina kasnije, obrađuje istu tematiku. Ostali filmovi iz Šaolinskog kruga se bave sličnim motivima, zapravo, radi se o istoj priči ispričanoj iz različitih uglova. Legende o Šaolinu imaju toliko verzija da je bilo nemoguće napraviti jedan film koji bi obuhvatio apsolutno sve. Zato je ideja Chang Cheha (a kasnije i Lau Kar Leunga) bila da snimi što više različitih verzija priče. I zaista, kada gledate Šaolinski filmski krug, ako pokušate da povežete likove i situacije sa prethodnim nastavcima, to će biti prilično teško, kako zbog činjenice da se radi o različitim verzijama iste priče tako i zbog toga što su glumci često mijenjali uloge i u nastavcima igrali potpuno druge likove. 

Na primjer, prema legendi, Pai Mei je bio jedan od preživjelih pet monaha nakon paljenja Šaolina, koji je izdao hram i prešao na stranu Qing Dinastije; po drugim izvorima, monah koji je odbio da se pridruži pobuni te pobjegao iz hrama jer je ubio par monaha, nakon čega je otišao u Fuijan gdje je razvio svoje borilačke vještine. Jedna od verzija kaže da je Pai Mei bio nadimak Fung Dou Daka, koji je, navodno, vodio 50.000 imperijalnih vojnika u pohod na Šaolin u kojem nije spriječio masakr nad monasima već je, čak, svojeručno ubio glavnog monaha hrama Gee Seena. Kasnije se pojavljuje kao špijun Qinga, mijenja lojalnost, ali vremenom shvata da je otpor uzaludan i ponovo se pridružuje Mančurijancima. Od paljenja manastira drugi put do njegovog posljednjeg pojavljivanja u izvorima prošlo je preko 100 godina, tako da je legende o Pai Meiu bilo teško uklopiti u jednu konzistentnu priču.

Hram je, prema legendi, izgradio Imperator Wen Di 495. godine i dao mu naziv Šaolin, po Saosi planinama i šumi (lin) koja ga okružuje. Sudbina hrama zauvijek je promijenjena 527. kada je budistički monah iz Indije Bodhidarma došao u njega, propovjedajući meditativni oblik Budizma, tkz. Zen Budizam. Vremenom je stvorio niz borilačkih tehnika koje su pomogale monasima da u pauzama molitvi održe fizičko tijelo u balansu sa duhovnim i prevladaju stres. Te tehnike su se vremenom prenosile sa koljena na koljeno i razvijale u danas prepoznatljive šaolinske forme.

Zbog njegovog uticaja na duhovni razvoj hrama, Bodhidarama se smatra osnivačem Šaolina. Hram je, opet prema legendama, paljen najmanje tri puta. Nakon prvog paljenja 1674. preživjeli monasi su otišli južno u Fujian i osnovali južni Šaolin. Među osnivačima je bilo pet monaha iz Šaolina (Five Elders), i to: Fung Dou Dak utemeljivač stila Bijeli Tigar, Bak Mei ili Pei Mei tvorac stila Bijele Obrve, Miu Hin tvorac Choy Li Fut stila, Gee Sin prvi monah Šaolina čiji su potomci usavršili Hun Gar, i Ng Mui, monahinja koja je prema legendi stvorila Wing Chun stil. Za vrijeme Gee Seena, južni Šaolin razvio je legendarnih 35 komora i otvorio vrata za mnoge zainteresovane, među kojima je bilo dosta Ming lojalista (opisano u mnogim filmovima od kojih je najpoznatiji The 36. Chamber of Shaolin). To se nije svidjelo Mančurijancima, hram je napadnut 1768. te spaljen do temelja. Među rijetkim preživjelima se našao mladi Fong Sai Yuk, koji je raširio šaolinske tehnike po južnoj Kini. Fong Sai Yuk je, prema predanju, u borbama bio nepobjediv jer mu je majka po rođenju polomila sve kosti u tijelu i zalila ih alkoholom. Nakon obnove 1900. godine od strane Qinga, hram je opet razoren 1928. 

Chen Kua Tai u filmu igra Hung Hsi Kuan, majstora koji se smatra osnivačem Hung Gar kung fu stila. Pravo ime bilo mu je Jyu i poticao je iz siromašne porodice trgovaca čajem. Nakon što je pretrpio maltretiranje od strane Mančurijanaca, pobjegao je u južni Šaolin gdje ga je primio Gee Seen, jedan od Pet predaka Šaolina koje se po drugoj legendi navodi kao pravi osnivač Hung Gara. Gee je bio zadivljen Hungovim talentom i željom da napreduje, te ga je uzeo za svog ličnog učenika. Podučavao ga je vještinu Tigra (Hung) kojeg je Hung vrlo brzo usavršio, međutim, Mančurijanci su zapalili hram. Hung Hsi Kuanov bijeg iz hrama je ekranizovan u mnogim filmovima, između ostalih i u Šaolinskom krugu. U tom periodu je upoznao Fong Wing Chun (ne pobrkati sa Wing Chun, osnivačicom istoimenog stila) i saznao za sudbinu monaha Gee Seena i heroja Fong Sai Yuka, koje je ubio izdajnik Pai Mei. Fong Wing Chun ga je naučila tehniku ždrala koju je on kombinovao sa svojim tigrovskom stilom, na taj način stvorivši stil Tigra i Ždrala, najpoznatiju formu Hung Gara. Uz pomoć novog stila, Hung Hsi Kuen je prema legendi porazio Pai Meia i osvetio smrt Gee Seena i Fong Sai Yuka. Hung i Fong Wing Chun su se u međuvremenu vjenčali, nakon čega je Hung otvorio školu borilačkih vještina koju je prozvao Hung Gar Kuen, u namjeri da sakrije šaolinski korijen vještine. Pošto je nakon paljenja južnog Šaolina Qing zabranio praktikovanje borilačkih vještina, Hung je tajno podučavao Hung Gar u Kantonu, koji se zatim prenosio sa koljena na koljeno i postao najpopularniji borilački stil južne Kine.

 

  

Chang Cheh se u periodu od 1973. do 1976. sa svojom producentskom kućom Chang Film Company, koja je djelovala u okviru SB, prebacio na Tajvan gdje je snimio kompletan Šaolinski krug. Ideja je bila da se izađe iz SB enterijera, promijene lokacije snimanja te da se ekipa osvježi novim licima. Heroes Two, kao prvi film iz tog ciklusa, produkciono je ispod nivoa klasičnih SB filmova. U novim okolnostima i setovi su bili dosta skromniji, naravno, ni blizu nezavisnih tajvanskih produkcija tog vremena, ali prilično različiti od onoga što smo navikli od Shawsa. Ipak, osnovna razlika je što ovdje nemamo enterijere čuvenog Movietowna. Iz tog razloga, u filmu je dosta nekarakterističnih eksterijera na kojima je orkestrirana akcija. Zapravo, izuzimajući scene mučenja koje su snimane na setovima, većina akcionih scena je rađena na otvorenom. 

Onima koji prvi put gledaju Chang Chehov film vjerovatno će biti malo teže da svare veliku količinu nasilja, uz prilično siromašnu priču, sa dosta ponavljanja i često nerazumljive reference. Zbog toga, za sve koji žele da se upuste u avanturu otkrivanja Chehovih filmova, vjerovato je mnogo bolje da za početak pogledaju neke njegove tematski različite i estatski ambicioznije radove sa početka karijere, poput filmova Magnificent Trio (1966), Golden Swallow (1968) ili Have Sword, Will Travel (1969). Naravno, Heroes Two je bitan film u Chehovoj karijeri kao prvi u serijalu šaolinskih filmova, kao i prvi koji je publici predstavio buduću veliku zvijezdu Alexandera Fu Shenga, ali ga, ipak, preporučujem samo u okviru serijala Šaolinskog kruga i istinskim fanovima kung fu filma.