Shaolin Against Lama (1981)

Hong yi la ma

Režija: Cheung Gin Gat 

Koreografija: Robet Tai

Uloge: Alexander Lo Rei, Alan Tsui

Opet zbrka sa nazivom filma. Problem predstavlja što većina kung fu filmova u najboljem slučaju imaju najmanje tri naslova; hongkonšku originalnu verziju, dabovana VHS izdanja, izdanje za američko tržište, zatim posebno za englesko tržište, izdanja za južnu Aziju koja su redovno mijenjali originalne hongkonške nazive sa svojim engleskim varijantama, a koja su se često poklapala sa već postojećim. Da ne govorim o ponovo objavljivanim diskovima i DVD izdanjima sa preimenovanjem filmova kako bi se ućario koji dinar na neznanju novih gledalaca ili nepažnji fanova (Ground Zero kao najbolji primjer). Novi distributeri samo unose još veću konfuziju. U svoj toj rašomonijadi Shaolin Against Lama nikako ne treba pobrkati sa Shaolin vs. Lama, iako je realno mnogo lakše da do zabune dođe. 

Dakle, još jednom, tajvansko - korejska koprodukcija Shaolin vs. Lama (1982) u režiji Lee Tso Nama, nema nikakve veze sa Robert Taievim filmom Shaolin Against Lama (1981), iako su snimani u razmaku od godinu dana i u oba glavnu ulogu igra Alexander Lo Rei. Da bi zabuna bila veća, na Ground Zero/Black Belt Theater izdanju Shaolin Against Lama nalazi se slika Lo Reia iz Shaolin vs. Lama. Zašto su distributeri ovog drugog odlučili da film nazovu skoro identično kao prethodni sa istim glumcem, ostaće misterija. Odgovor je da, vjerovatno, nisu imali pojma za postojanje prethodnog, ali sve je moguće.

U Shaolin vs. Lama, Alexander Lo Rei je nepobjedivi majstor kung fua sve dok mu monah iz Šaolina ne očita lekciju. Nakon što dobije batine, shvata da nije baš nepobjediv, pa pokušava da nagovori monaha da ga nauči šaolinskim vještinama. Na početku mu ne ide lako, ali pošto je vrlo uporan, na kraju uspijeva. U međuvremenu se pojavljuju Lame sa Tibeta u namjeri da unište Šaolin, jer su, kako tvrde, tradicionalni neprijatelji Šaolina.

Ne postoji istorijski izvor da su Lame ikada bile u neprijateljstvu sa Šaolinom. Doduše, postoji legenda o Lamama kao špijunima u Šaolinu pa iz toga vjerovatno proizilazi ideja za priču. Druga stvar su moderni politički odnosi na relaciji Kina-Tibet, koji nas ovdje ne zanimaju. Međutim, postoji tradicija lamanskih borilačkih vještina koje, prema legendi, potiču od Sing Lunga, monaha sa Tibeta, koji je za vrijeme Dinastije Qinga došao u Guangdong provinciju gdje je prenio svoj stil poznat pod nazivom Lavovski Urlik. Taj stil se kasnije transformisao u razne forme kao što su  Lama Pai, Tibetanski Bijeli Ždral i Hop Gar, čije osnove su bile borilačke tehnike tibetanskih Lama. Jedan od čuvenih Deset Tigrova iz Guangdonga Wong Yan Lam, bio je učenik Sing Lunga, a tehnike Lama Paia je prenio i na mladog Wong Fei Hunga.

Lee Tso Nam (Eagle's Claw, Challenge of  Death) je dio trojstva tajvanskih reditelja (Joseph Kuo, Lee Tso Nam, Robert Tai) koji su sedamdesetih i početkom osamdesetih svojim nezavisnim kung fu filmovima razbili dotadašnju dominaciju SB i Golden Harvesta. Shaolin vs. Lama mu je bio prvi i jedini film koji se konkretno bavio tradicijom Šaolina. Njegov teren su, uglavnom, bili filmovi o različitim kung fu stilovima (Leg Fighters, Shaolin Invincible Sticks), Bruceploitacije (on potpisuje jedan od najboljih Bruceploitacija uopšte Fist of Fury 2), te priče o Ming pobunjenicima koji se suprostavljaju zlim Mančurijancima – uz Šaolin, druga ključna tema kung fu žanra.

Za razliku od Shaolin vs. Lama, koji je malo ambiciozniji kako na planu priče tako i produkcijski (bar kad su kostimi i scenografija u pitanju), u Shaolin Against Lama nema ni pokušaja razvoja likova, a o nekoj ozbiljnoj priči da ne govorimo.  

Alexander Lo Rei igra Shina, Imperatorovog sina koji odlazi na Tibet gdje, među tamošnjim Lamama, izučava borilačke vještine. Chou Siu (Alan Tsui) je vođa grupe Crnih Lama, koji za cilj ima preuzimanje kontrole nad zemljom te pokušava da na svoju stranu pridobije što više saveznika. Šaolin ne želi da mu se pridruži, kao ni dio tibetanskih Lama. Lame kod kojih je Shin, takozvane Crvene Lame, zapravo su jedina frakcija Lama koja se suprotstavlja Chou Siu, zbog čega on na sve načine pokušava da ih uništi. Shin pri povratku kući upada u zamku Chouovih ljudi koji se predstavljaju kao ubice koje je poslao Šaolin. To će izazvati zbrku na relaciji Šaolin – Crvene Lame, što će Chou Siu nastojati da iskoristi kako bi između njih napravio raskol. U nastavku monasi Šaolina otimaju vladinog službenika (Wang Hsia) kako bi ga zaštitili od Lama. Chou u međuvremenu razvija tehniku  “Čelične kože” koja njegovo tijelo čini otpornim na udarce. Shin ga može savladati samo ako pronađe slabu tačku na njegovom tijelu koja je jako dobro sakrivena (sličan gimmick postoji u Born Invincible Josepha Kuoa). Tu se dešavaju još neke spletke koje su mi promakle, ali do kraja Crvene Lame i monasi Šaolina će morati da se udruže kako bi spriječili Chou Siua i njegove ljude u zlim namjerama.

 Učenik i učitelj (Rei i Tai)

Robert Tai je svoju kreativnu energiju trošio, uglavnom, na akcionu koreografiju, što se negativno odražavalo na druge aspekte produkcije njegovih filmova, prije svega, na scenario. Tako je i u ovom slučaju. Zaplet je, kao i u većini kung fu filmova, najjednostavniji mogući, likovi su jednodimenzionalni, a motivacija glavnog lika vezana za smrt člana porodice viđena hiljadu puta do sada. Gluma Lo Reia (od njega se i nije očekivalo da glumi), kao i ostatka ekipe, čak i za ovakvu produkciju nedopustivo je loša, a kraj prilično zbrzan. Međutim,  u Shaolin Against Lama naglasak je na nečemu drugom. To drugo su, naravno, akcione sekvence koji se ređaju jedna za drugom munjevitom brzinom u tipičnom old-school maniru, i ključni su element ovog filma. Naravno, to se može reći za svaki kung fu film, međutim u ovom slučaju akcija zauzima sigurno dvije trećine filma, i mi od početka zapravo gledamo jednu produženu scenu borbe koja traje punih 90 minuta. Bez obzira na količinu akcija, koreografija je ipak mnogo kvalitetnija od klasičnih nezavisnih kung fu produkcija. Tai je sa saradnicima orkestrirao akciju na način kako je to radio u svim svojim filmovima: maksimalno eksplozivno, brutalno i krvavo. Intenzitet njegovih akcionih sekvenci je bio bar za jednu brzinu iznad svega što je tada rađeno i nikada nije zavisio od količine snimljenog materijala.

Kompletna akcija, osim finalnog obračuna, snimljena je kroz masovne scene borbi sa gomilom statista. Svi su non-stop u pokretu, pauze između borbi rijetko traju duže od par minuta, pa imate utisak da akcije ne prestaje. Tai zaista vodi računa o svakom segmentu akcije, dobro povezuje brojne borbe koje se odvijaju istovremeno i sve su pažljivo i vrlo kvalitetno koreografisane. To je priličan napredak u odnosu na masovke koje smo imali priliku da gledamo u ranim Shaw Brothers filmovima, gdje se sve svodilo na gomile statista koji su samo skakutali i mahali mačevima. Brzina i količina akcionih scena je tolika da je na trenutke teško shvatiti ko se zapravo protiv koga bori. Svo vrijeme smjenjuju se crveni, žuti i roze kostimi od kojih može da vam se zavrti u glavi. Često te borbe nemaju veze sa radnjom, već jednostavno služe kao fileri kako bi u filmu bilo više akcije, npr. junaka odjednom napadne gomila loših momaka, a mi ne znamo ni ko su oni ni koji motiv stoji iza napada. Jedina zamjerka na ovakvu vrstu akcije je priličan broj repetitivnih sekvenci u toku borbi, međutim, akcije je toliko da je to izgleda bilo neizbježno. Neizbježan je i očigledan undercracking, ali povremena ubrzanja ne oduzimaju ništa od kvaliteta borbi.

Tolika količina akcije bi kod nekog drugog koreografa mogla da postane naporna za gledanje, kod Taia to nije slučaj, jer vam on svojim kreativnim rješenjima i raznim trikovima tokom borbi ne dozvoljava da odustanete. Jedna od Taievih izmišljotina je i pljuvanje vode iz usta kako bi se pojačao efekat udarca. Efektno izgleda i tkz. ispaljivanje nogom, tako što protivnika podignete jednom, a drugom nogom ga iz sve snage lansirate u vazduh. Taj potez je kasnije u svojim filmovim često koristio Yuen Woo Ping.

 

Let's Rock (Alan Tsui)

Završni duel između Alana Tsuia i Lo Reia je jedan od najintenzivnijih borbi koje sam gledao u kung fu filmovima. Tsui je sjajan udarač, bolje se kreće i očigledno je mnogo iskusniji ispred kamere od Reia. Sa druge strane, Rai je balansiraniji, podjednako dobro udara sa obje noge, a i fizički izgleda mnogo moćnije od protivnika.

Tai se u koreografijama uvijek oslanjao na fizičke predispozicije svojih glumaca i statista. Insistirao je na skoku ili akrobaciji više, da statisti do maksimuma iscrpe sve mogućnosti pa makar ih to koštalo ozbiljnih povreda. Npr. kod Taia je bilo normalno da monasi u kadar ulaze sa obaveznim saltom. Takođe, insistirao je da se akrobatski potezi izvode jednako intenzivno i do kraja na betonu ispred hramova (tkz. salto na suvo) na isti način kao i u enterijerima. Kako je to izgledalo, najbolje ilustruje sudbina William Yena, statiste koji u filmu igra jednog od monaha. On je platio najveću cijenu Taievih pretjerivanja, jer je tokom izvođenja jedne od vratolomija pao na vrat i ostao trajno nepokretan. Yen je spadao u najbolje Taieve statiste koji je nastupao u skoro svim njegovim filmovima, a ostao je upamćen kao dubler Hiroyuki Sanade u Corey Yuenovom Ninja in the Dragon's Den.

Robert Tai ili Gangli, kako su ga zvali, vjerovatno je najpotcjenjeniji akcioni reditelj svog vremena. Školovan je u operi, ali ne Pekinškoj, već Fu Sheng tajvanskoj, gdje su mu društvo pravili, kasnije velike zvijezde, Angela Mao, James Tien, Cheng Yi i Judy Lee od najpoznatijih. Gangli je godinama bio statista u Shaw Brothersu sve dok ga na setu filma 7 Mans Army (1976), na kojem je izvodio vratolomije koje drugim statistima nisu padale na pamet, nije primijetio Chang Cheh. Vrlo brzo je napredovao od kordinatora do koreografa i već 1977. je potpisan kao glavni koreograf  na Chehovim filmu The Naval Commandos (1977). Prethodno je bio glavni asistent na filmu Chinatown Kid (1977), u kojem su se prvi put zajedno pojavili pet Venomsa, grupa tajvanskih akrobata koje će angažovati i za njegov sljedeći projekat, The Brave Archer. Za njihovo okupljanje i kasniji meteorski uspjeh je, zapravo, najzaslužniji bio, upravo, Tai. Zbog svojih inovativnih ideja na planu akcije, kao i talenta da u vrlo kratkom vremenu osmisli koreografije, zadobio je povjerenje Chang Cheha koji je vrlo brzo prebolio odlazak Lau Kar Leunga. Veliki proboj desio se sa The Five Deadly Venoms (1978), za koji ne samo da je radio akcione scene već ga je i djelimično režirao, pošto je Cheh dobar dio snimanja, prema Taiu, prespavao. Nakon neočekivanog uspjeha ovog filma uslijedio je Crippled Avengers i niz filmova sa istom Venoms ekipom koji su postali fenomen za sebe.

Gangli

Između Roberta Taia i Lau Kar Leunga postojalo je interno takmičenje ko će izbaciti komercijalno uspješniji film u okviru Shaw Brothers studija. Prema Taievoj priči, Leung je jednom prilikom čak i potezao nož na njega nezadovoljan činjenicom da Venoms fenomen dobija veću promociju studija od njegovih filmova. Ipak, Tai se nije dugo zadržao u blještavilu Shaw Brothersa. Nakon filma The Kid with the Golden Arm 1979. godine, napustio je SB i vratio se na Tajvan gdje mu je ponuđeno više novca, veća kreativna sloboda, te šansa da samostalno režira. Ovo se ispostavilo kao najveća greška u njegovoj karijeri, jer, iako je kasnije snimio neke pristojne filmove, oni nisu bili ni blizu kvaliteta i popularnosti koju je postigao u Shaw Brothersu. Navodni razlog za odlazak je bio mali novac koji mu je ponuđen za film Heaven and Hell (1980), kojeg odlikuje zaista dobra akcija. Tai je, još od vremena kada je zamijenio Leunga, ugovorom bio vezan direktno za Cheha a ne za produkciju, pa njegov odlazak nije bio problematičan kao u slučaju npr. Chen Kuan Taia, koji se zbog izlaska iz ugovora sa SB našao na sudu. U svakom slučaju, odlaskom iz Shaw Brothersa počinje nova faza u Taievoj karijeri koju je obilježila saradnja sa Alexanderom Lo Reiem.

Alexander Lo Rei je zakasnio da bude dio zlatnog doba kung fu filma, ali je vjerovatno najveća zvijezda tajvanskih nindža exploatacija sa početka osamdesetih. Karijeru je počeo kada ga je stariji brat Tang Lung, koji je kao i Rei bio taekwondo majstor i epizodista u mnogim kung fu produkcijama ranih sedamdesetih, odveo Robertu Taiu i tražio da od njega napravi glumca. Od drveta se ne može napraviti glumac, i Tai je to znao, ali Reieva atletska građa i nevjerovatne fizičke sposobnosti su nadomijestile jedan i po izraz lica koji je imao tokom karijere.  

Kod Taia je debitovao 1979. u filmu Incredible Kung Fu Mission, izabran sa još pet početnika kao dio ekipe koju je predvodila zvijezda filma John Liu. Robert Tai je bio toliko oduševljen Reievim atletskim sposobnostima da ga je odmah ubacio u finalni duel zajedno sa Liuom upravo protiv sebe – Robert Tai osim što je koreografisao akciju igrao je i glavnog negativca u filmu. Rei je svoju prvu glavnu ulogu dobio iste godine u filmu Secret Rivals 3 (1979), nastavku popularnog serijala u kojem je ponovo ukrstio pesnice sa John Liuom. Taiev sljedeći film bio je Devil Killer (1980), originalno nedovršeni krimić Lam Tien Hunga, na koji je Tai nalijepio akcione scene u kojima su se pojavili Alexander i njegov brat Tong Lung. Devil Killer je bio loše napravljen cut-and-paste kung fu film čak i za standarde majstora tako sklepanih filmova poput Godfreya Hoa.

 Alexander Lo Rei

Uslijedio je malo ambiciozniji Shaolin Chastity Kung Fu (1981), sa Reiem u sporednoj ulozi. Ovo je bio prilično nasilan film rađen praktično bez budžeta, ali u kojem je očigledan Taiev talenat da ni iz čega napravi seriju kvalitetnih borilačkih sekvenci. Alexander Lo Rei je vremenom počeo da se opušta pred kamerama, dijaloge je izgovarao mnogo prirodnije, čak bi se moglo reći da je u nekim filmovima i pokušavao da glumi. Kad je akcija u pitanju, on je kombinovao svoj taekwondo stil sa operskim pristupom kojeg je pokupio od Taia, uz dosta akrobatike koja mu je savršeno odgovarala. Slijedio je Shaolin Temple Against Lama (1981), u kojem je igrao princa Lama koji pomaže monasima iz Šaolina. Zbog lokacija na kojim je sniman i šljaštećih kostima, ovaj film je produkcijski izgledao bogatiji nego što je zaista bio. Shaolin vs. Ninja (1983), u kojem je Rai igrao glavnu ulogu, eksploatisao je trend nindži u borilačkim filmovima. Ninja vs. Shaolin Guards (1984) nastavio je tamo gdje je Shaolin vs Ninja stao, ponudio nešto bolju akciju i priču, ali opet je sniman u jednako lošim produkcijskim uslovima. Alexander Lo Rei je igrao monaha iz Šaolina koji štiti tajni manuskript od zlih nindži. U nindža filmovima tog perioda Tai počinje da intenzivnije koristi žice i trampoline po kojima će postati poznat, pa još više dolazi do izražaja njegov talenat za koreografiju. U međuvremenu je kao koreograf sarađivao sa još jednim SB veteranom Sun Chungom, u prilično potcijenjenom A Fist Full of Talons (1983). Navodno je, tokom snimanja ovog filma, otpušten jer je ušao u sukob sa Chungom, pa vraćen na insistiranje producenta, pa opet otpušten, međutim, na kraju je ipak potpisan kao glavni koreograf. Njegov sljedeći film Ninja: The Final Duel (1986), sniman u Indoneziji sa nešto većim budžetom, omogućio je Taiu da isproba sve kreativne ideje, koje su mu padale na pamet tokom godina, kada je koreografija u pitanju. Rezultat toga je da smo uz razne vratolomije u Taievom stilu dobili eksplodirajuće nindže, vodene nindže, nindže na džinovskim paucima, gole nindža ratnica (čuvena scena sa Alice Tseng) i ostale bizarnosti sa preko 13 sati snimljenog materijala. To je bio i posljednji Taiev i Lo Reiev film kung fu epohe; Shaw Brothers studio je već bio zatvoren, producenti su se preorjentisali na moderne akcione filmove i bilo je vrijeme da se krene dalje. 

Alexander Lo Rei je u međuvremenu zajedno sa Eugene Thomasom, igrao u serijalu akcionih filmova koji su pratili nindža trend: Mafia vs. Ninja, Ninja in the USA (1985) i Ninja Condor 13 (1987). Vrlo je moguće da je Godfrey Ho nakon gledanja ovih filmova došao na ideju za svoje reciklirane cut-paste nindža produkcije.
Sa druge strane, Taiev sukob sa Sun Chungom nije bio izuzetak već pravilo. Razlog zašto jedini iz sjajne koreografske generacije sedamdesetih (Yuen Woo Ping, Sammo Hung, Corey Yuen) nije iskoristio ponovo interesovanje za borilački film pojavom novog talasa devedesetih, vjerovatno leži u njegovom nekontrolisanom temperamentu. Važio je za osobu sa kojom je bilo vrlo teško ili skoro nemoguće sarađivati, osim ako se ne radi isključivo po njegovim pravilima. Osim sa Chungom, ušao je u sukob sa Lo Weiem, koji ga je otpustio iz razloga što nije pristao da radi koreografiju u stilu Druken Boxinga (stil koji je u svojim filmovima popularizovao Jacke Chan), otpustio ga je i reditelj Teddy Yip jer je navodno maltretirao ekipu filma Calamity of Snakes. Ali postoje i obrnuti primjeri koji govore da Tai nije baš uvijek bio negativac; Ti Lung je pristao da glumi u filmu The Shaolin Heroes samo pod uslovom da Robert Tai radi koreografiju jer ga je izuzetno cijenio još iz vremena saradnje u Shaw Brothersu. Iz tog razloga producenti filma su morali da se zahvale braći Yuen koji su dovedeni kao zamjena. Mona Wong (glavni producent u SB) morala je u jednom od njegovih odustajanja da šalje avion po Taia na Tajvan, pošto Chang Cheh nije mogao da završi film bez njega. Ipak, Gangli je tjerao po svome i do početka osamdesetih posvađao se praktično sa cijelom industrijom. Do kraja dekade, snimio je prosječni Death Cage, koji je zanimljiv samo po tome što se u njemu pojavljuje čuveni američki kikbokser Joe Lewis.

Većina Taievih nindža filmova su sastavljani od konca i konopca (i mnogo žica), i s obzirom na produkcione uslove, radilo se o zaista vrhunskim ostvarenjima u okviru onoga što im je i bila namjera – zabaviti publiku sa što kvalitetnijom akcijom. Sa svojom eksplozivnom akcijom, Robert Tai je uspostavio temelje novog pristupa koreografiji i izvršio presudan uticaj na ključnog reditelja novog talasa, Ching Siu Tunga, a preko njega i na kompletan novi talas borilačkog filma.

Shaolin Against Lama je sniman u Nepalu i to je iskorišćeno da se u film ubace zanimljivi kadrovi nepalskih lokacija. Robert Tai je dobro prikrio siromašnu produkciju odgovarajućim odabirom lokacija, prije svega, zidina oko hramova koji izgledaju kao sasvim dobar seting za akciju. U svakom slučaju, mnogo bolji od klasičnih tajvanskih eksterijera sa trošnim gostionicama i prašnjavim budžacima na koje smo navikli u ovakvim filmovima.

Kostimi u filmu (na koje je vjerovatno otišao sav budžet) su najbolji primjer kako ne treba raditi, tj. kako izgleda kada u siromašnoj produkciji pokušavate da imitirate Shaw Brothers kostimografiju. Teško je opisati koliko neukusno i kičasto sve to izgleda. Npr. perika Tin Singa, Chou Siuovog pomoćnika, izgleda kao da nosi čiuvavu na glavi uz dodatak mrtvačke glave. Jedan od Lama ima mini val, drugi nosi leopardov šešir itd. Ipak, to je ona vrsta detalja koji ove filmove čini takvima kakvi jesu.

Verzija filma koju ja imam je francuski widescreen dabovan na engleski sa vrlo kvalitetnom slikom, što je prava rijetkost kada su ovakvi filmovi u pitanju. Zapravo se radi o najboljem snimku nekog nezavisnog Taievog filma koji se može naći na tržištu.

Shaolin Against Lama nije remek-djelo, daleko od toga, ali je jedan od najboljih primjera Taievog kreativnog ludila, i sigurno, bar kada je akcija u pitanju, spada u red najboljih nezavisnih kung fu produkcija sa početka osamdesetih.