The Clutch of Power (1977)

 

 

Dao hun

Režija:  Chang Peng Yi

Koreografija: Leung Kar Yan

Glumci:  Meng Fei, Chen Sing, Leung Kar Yan, Phillip Ko, 

The Cluch of Power je wuxia u Yuen Chorovom stilu, sa mnogo više akcije, neobičnih detalja i raznih bizarnosti koji tajvanske filmove čine takvima kakvi jesu.  

Za one koji nisu previše upućeni u azijsku akciju ili nisu čitali moje prethodne postove, nije zgoreg da ponovim da je Yuen Chor uz Chang Cheha bio najveća rediteljska zvijezda Shaw Brothers produkcije. Hiperaktivni Chor je u period od šest godina za Shaw Brothers snimio osamnaest filmova po adaptacijama Ku Longovih novela i razvio jedan novi podžanr u okviru hongkongške akcije. Njegovi stilizovani i vizuelno bogati filmovi su postali standard za wuxia akciju koje su mnogi pokušali da kopiraju. Među takvima posebno se izdvajao reditelj Chang Peng Yi, zbog čega je i zaslužio nadimak "tajvanski Yuen Chor". Osim što je snimao adaptacije novela Ku Longa po uzoru na Chora i što se trudio da mu filmovi vizuelno liče na Chorove, tu svaka sličnost između njih prestaje. Možda najbolji primjer Chang Peng Yievog rada je The Clutch of  Power, jedna u nizu adaptacija novela Ku Longa iz 1977. godine.

Priča je smještena u 1267. godinu za vrijeme Sung Dinastije, kada mongolski zavojevači napadaju utvrđeni grad Shang Yang. Vojska priprema pomoć, ali izdajnik u liku ministra Chao Taoa šalje lažni izveštaj Imperatoru (kao Rotšildi onomad za Velingtona) i krade mapu kineske odbrane te pokušava da je proturi Mongolima. Patriote moraju da zarobe kurira, obavijeste Imperatora na vrijeme i obračunaju se sa izdajicom Chao Taom. Međutim, mapa je izgubljena i svi kreću u potragu za njom. To je prolog filma, da bi sledećih devedeset minuta imali borbu za mapu koja toliko često prelazi iz ruku jednih u druge, da poslije izvjesnog vremena ni lik sa mapom nije siguran da je ista kod njega.
                                         

Pošto je u wuxia filmovima uvijek naglasak na intrigama i pričama sa elementima špijunskog trilera i ovdje postoji sličan zaplet, ali toliko komplikovan da bez papira i olovke nije moguće do kraja ispratiti radnju. Tajvanski autori su veoma malo vremena u svojim filmovima posvećivali razvoju likova i pričanju priča, taj aspekt produkcije smatrali su manje važnim i uglavnom se koncentrisali na akciju. Cjelokupan način pripovijedanja, građenja likova i odabira tema im je bio skoro identičan. Preuzimali su priče kineskih novela sa konfuznim zapletima i količinom likova koji ne bi mogli stati ni u seriju, ili su smišljali priče sa dijalozima koji su se trudili samo da opravdaju sljedeći set tuča. Uglavnom su dijelili iste koreografe, glumce, loše setove, i ako kažem da je dovoljno da pogledate par tajvanskih wuxia filmova pa da imate utisak kao da ste pogledali sve, možda malo pretjerujem, ali ne previše. Imali smo zle učitelje-dobre učitelje, zle klanove-dobre klanove, učenike koji svete svoje roditelja, mape ili priručnike preko kojih se dolazi do dominantne tehnike ili blaga, mačeve kao simbole prestiža ili neko drugo egzotično oružje, i uvijek dovoljno natprirodnog da bi nas podsjetili kako se sve dešava u izmaštanom "svijetu borilačkih vještina".

Ti filmovi, iako formalno zasebni, funkcionisali su kao serijali; imena su se mijenjala, likovi jako rijetko, dok su zapleti uglavnom ostajali isti. Svaki od njih u svom ponavljanju donosio je poneki svjež detalj na nivou priče ili par situacija koje bi ga činile posebnim, i to bi bilo sve. Ono što nije valjalo sa pričom i likovima, kompenzovali su sa akcionom koreografijom. To je izgledalo tako da se koreografija masovnih borbi pripremala i snimala nedeljama, a scenario (ako je postojao, a u većini slučajeva postojala je samo ideja) se pisao na brzinu.
Osim naivnih priča i odsustva bilo kakve ozbiljne karakterizacije, ovi filmovi su patili i od hroničnog nedostatka ženskih likova – ovo posljednje vjerovatno su preuzeli od svojih uzora iz Shaw Brothersa, prije svega Chang Cheha. Neki od priča su ipak bile kompleksnije od drugih, ali kombinacija kvalitetne koreografije i scenarističkog haosa je u većini filmova bila potpuno neizbalansirana. Zapleti su se dešavali odjednom, a onda smo upadali u seriju twistova da bi na kraju ostali zbunjeni gdje priča počinje, gdje se završava te ko se kome osvećuje. Neću da kažem da je radnju bilo nemoguće pratiti, ali trebalo je da se baš pomučite da bi shvatili šta se zapravo dešava na ekranu. Nevjerovatno je sa koliko malo ambicije se ulazilo u taj dio produkcije. Čini se da svaki put kada Ku Long ne bi isporučio novi scenario jednostavno bi se improvizovalo, ili se radilo sa restlovima prethodnog scenarija. Produkcija je bila posebna priča. Amaterska scenografija, kostimi i maske, sa nekim od najgorih specijalnih efekata koje ste ikada vidjeli, bili su neizostavan dio ovih filmova.

 Champ Wong

The Cluch of Power sadrži dobar dio gore navedenog, ali uz relativno koherentnu radnju, za razliku od mnogih sličnih wuxia filmova baziranih na novelama. Produkcija nije ni blizu Shaw Brothersa, radilo sa onim što se imalo, a to je vrlo oskudna scenografija kao kopija SB stila. Naravno, o scenografiji sa kartonskim kutijama koje glume SB setove u tajvanskom varijanti se nije moglo govoriti, mada sa kičastim enterijerima u kombinaciji sa furioznim akcijom za razliku od ponekad generičkih SB filmova, tajvanske wuxia akcije bar su uvijek znale da iznenade sa bizarnim detaljima.

Priručnik sa tajnom tehnikom je pokretač radnje u ogromnom broju kung fu i wuxia filmova. Ni ovoga puta nije drugačije, sa razlikom što je u The Clutch of Power mapa ta za koju se svi otimaju. Champ Wang glumi mačevaoca koji se odaziva na ime The Sword, a u potrazi je za mapom ne zbog sudbine Sung Dinastije ili Mongola, već što u tome vidi šansu da se bori protiv najboljih mačevalaca za laskavu titulu najboljeg borca u "svijetu borilačkih vještina". Champ Wong je ovdje u svom elementu  –  bez previše priče i sa mnogo korišćenja mača. Chang (Meng Fei) je jedini pozitivan lik u filmu: mladi borac koji ima zadatak da pronađe majstora koji je u stanju da u duelu pobijedi The Sworda, uzme mapu i odnese je Imperatoru. Chang ima i dodatni motiv osvete jer mu je roditelje ubio upravo The Sword. On je više pasivni glavni lik pošto je mapa zapravo ta oko koje se sve vrti. Chen Sing kao negativac većinu vremena provodi pod maskom i tek na kraju saznajemo o kome se, zapravo, radi. Sing glumi misterioznog mačevaoca koji je unajmio The Sworda da se dokopa mape. Reditelj Chang Peng Yi tokom filma ubacuje likove koji nemaju nikakve veze sa osnovnom radnjom filma, vjerovatno da bi dobio više tijela za orkestriranje akcije. Za akciju to je dobro, ali još više razvodnjava priču koja je već dovoljno komplikovana. Još jedan od likova sa nejasnim motivima je The Black Meteor, kojeg glumi Leung Kar Yan. Phillip Ko igra glavnog negativca u filmu, ali i on se pojavljuje sporadično i ima jako malo prostora da se pokaže u pravom svjetlu.

Reditelj Chang Peng Yi naravno nije bio Yuen Chor, ali u onom dijelu gdje je bio kompententan, a to su akcione scene, zajedno sa Leung Kar Yanom je odlično odradio posao. Zanimljivo je da Leung Kar Yan uopšte nije bio majstor borilačkih vještina, čak ni kaskader. On je "filmski kung fu" naučio na setovima Shaw Brothers studija, kod kojih je bazični trening bio mnogo više od običnog treninga za film. Kasnije je zanat ispekao u moru nezavisnih produkcija, prije svega na Tajvanu, mada je redovno snimao i za SB produkciju. Posebno treba izdvojiti njegov rad sa Sammo Hungom u filmovima Odd Couple (1979) i The Victim (1980), koji su ga učinili popularnim. 

To što nije prošao Kinesku operu, u Leung Kar Yanovom slučaju bila je prednost, jer je bez ustručavanja koristio svoje stečeno znanje u kombinaciji sa standardnim operetskim stilom i wuxia akrobacijama. U wuxia filmovima naglasak je uglavnom bio na borbi mačevima i upotrebi trampolina i rijetko kada smo gledali prizemljene borbe ili borbe pesnicama, što u The Clutch of Power nije slučaj. Ovdje letačku ekstravagancu sa početka vremenom smjenjuju vješto koreografisane borbe mačevima, da bi se do kraja borci potpuno prizemljili. Iako akcija možda nema onaj kvalitet i ritam kao kod Pengovog uzora Chora, ona je ubjedljivo najbolji dio cjelokupne produkcije. Na kraju filma gledamo kombinaciju obračuna rukama i oružja između Champ Wonga i Chen Singa. Nešto slično prizemljeno i bez naglih zumova, ipak dosta kraće, demonstriraju Chan Yia i Phillip Ko. Film uspijeva da drži ozbiljan ton, mada, kao u svim Chang Peng Yiovim filmovima prisutan je slaptick, doduše, mnogo manje ili podnošljivo manje nego inače, tako da oni koji nisu fanovi azijskog humora mogu da budu spokojni.

 

Jeftini efekti u ovakvim filmovima nekada izgledaju mnogo zabavnije nego u mnogo skupljim produkcijama. Posebno je to slučaj u izmišljanju novih gadgeta, što je uz uvijek intenzivnu akciju i kreativno korišćenje oružja bilo jedno od umijeća Chang Peng Yia. Npr. u filmu šahovsku tablu koristi kao pokretno oružje sa sječivom. Nešto slično smo vidjeli u Joseph Kuovom Ninja Checkmate (1979), kao i u Yuan Chorovom The Magic Blade, istina, mnogo efektnije. Zatim koristi perje nepoznate živine, vjerovatno kokoške, koje borci stavljaju između prstiju sa malim strelicama i koje postaje smrtonosno oružje. Mislim da niko prije njega, čak ni Tong Gai, nije perje koristio na ovakav način. Kad je nestalo perja, prešlo se na kišobrane, mada kišobrani nisu neuobičajan rekvizit za ovu vrstu filmova. Postoji film Swordsman with Umbrella, a i Chang Cheh ga je koristio u House of Traps (1982). U ovom slučaju tkanina je uklonjena, pa metalni kišobran sa krakovima koji se rotiraju i jako brzo otvaraju, zaista liči na opasnu spravu. Slično oružje, doduše, ne kišobran već giljotina, korišćena je i u filmu The Flying Guillotine (1974).

Chang Peng Yi, počeo je karijeru na Tajvanu kao Joseph Kuov asistent na The Matchless Conqueror, sigurno jednom od najboljih Kuovih ranih wuxia filmova. Njegov debitantski film Shaolin Kung Fu Mystagogue (1976) sa Carter Wongom i Cheng Yiem je bio jedini klasični kung fu film kojeg je radio u karijeri. Film je snimio za Kuovu produkciju sa njegovim glumcima i ekipom, i može se reći da je odrađivao posao za Kuoa. Interesantno da, kada je zaplet u pitanju, Shaolin Kung Fu Mystagogue nevjerovatno podsjeća  na Yuen Chorov Web of Death (1976). Pošto su snimani iste godine, nije teško pogoditi ko je od koga pozajmljivao. Uslijedile su samostalne wuxia produkcije koje su preuzimale motive ili kompletne zaplete SB filmova (The Souls of the Sword, Relentless Broken Blade, Awe Inspiring Weapon) u mnogo siromašnijim uslovima, ali uvijek uz neki zanimljiv detalj na planu akcije. U svim tim filmovima glavne uloge su igrali Tien Peng (Roc Tien), Adam Cheng i Champ Wong, najveće zvijezde nezavisnog wuxia filma sa kraja sedamdesetih. Vrlo dobri Black Eagle's Blades, poslužio je kao odskočna daska Chang Peng Yiu za njegov sljedeći film Clan Feuds – prvi i jedini koji je snimio u okviru Shaw Brothers studija sa Ti Lungom u glavnoj ulozi. Film je bio copy-paste Chorovog stila, doduše, sa bržim tempom i mnogo više akcije, ali u cijeloj toj hiperprodukciji ostao je ispod radara. Do kraja karijere Yi je radio kao reditelj po ugovoru za mnoge manje producentske kuće (Hwa Kuo Film Studio, Goldig Films), ostajući do kraja vjeran wuxia tematici.  

Zanimljivo je koliko je Chang Peng Yi vremenom pozajmljivao i od drugih akcionih reditelja. Uz pominjanog Yuen Chora, očigledan uticaj je crpio iz Sun Chungovih filmova Judgement of an Assassin i The Avenging Eagle, koji su bili mnogo nasilniji od Chorove stilizovane akcije. U Black Eagle's Blades preuzima mračnu atmosferu Killer Constable (Roc Tien nosi šešir i crni plaš po uzoru Jasona Pai Piaoa), dok u The Elimination Pursuit potpuno kopira wire fu stil Ching Siu Tunga. 

Muzika u filmu je takođe “pozajmljena”, zvuči jako poznato i sigurno je već korišćena, vjerovatno više puta. U tajvanskim kung fu filmovima bilo je normalno da se muzika ubacuje na kraju i, uglavnom, preuzima kako iz Holivuda tako iz bogatijih Shaw Brothers ili Golden Harvest produkcija. Dobar primjer su filmovi Pearl Chang, u kojima možete čuti teme od western standarda do glavne muzičke teme iz Star Warsa.

U svakom slučaju, u okviru onoga što predstavlja The Clutch of Power je vrlo dinamičan i eksplozivan film u kojem ne postoji nijedan dosadan momenat od početka do kraja. Sigurno je bolji od većine Chang Yi Pengovih filmova a svakako iznad prosjeka wuxia tajvanske produkcije tog vremena.

Postoji verzija filma pod nazivom SON OF WU TANG, ili SONZ OF WU TANG u izdanju Wu Tang kolekcije, dok je RZA iz Wu Tang Clana još uvijek radio na popularizaciji borilačkih filmova. Snimak je kropovani pan & scan, baš kao i izdanje Vengance Videa, odsječeno je, otprilike, 1/3 filma sa strane na kojem se zumirana akcija ne vidi baš najbolje, zapravo, tek u srednjim planovima do kraja može se vidjeti šta se dešava na ekranu. To vam je što vam je – bolje nema, tako da je svejedno koju verziju nabavite ili skinete sa neta.