The Tattoo Connection (1978)

E yu tou hei sha xing

Režija: Lee Tso Nam

Koreografija: Bruce Leung

Uloge: Jim Kelly, Chan Sing, Dorian Tan

The Tattoo Connection je hibrid kung fu filma i blaxploitacije u hongkonškoj produkciji sa Jim Kellyem u glavnoj ulozi.

Nakon mega uspjeha filma Enter the Dragon, prve koprodukcije nekog velikog holivudskog studija i azijskih ko-producenata (u ovom slučaju Warner Bros., Golden Harvesta i Bruce Leejeve kompanije Concord Production), koji je potpuno redefinisao žanr i približio zapadnoj publici kung fu akciju, Jim Kelly je imao šansu da kapitalizuje ogromnu popularnost Williamsa – simpatičnog crnca sa karakterističnom afro frizurom kojeg je igrao u pomenutom filmu. U Hong Kongu vrata velikih studija i nezavisnih produkcija su mu bila širom otvorena, međutim, on ih je samo odškrinuo, snimio nekoliko osrednjih filmova i nikada do kraja nije iskoristio kult koji je stvoren oko Williamsa.

A šansu je, i te kako, imao. Poznato je da su sedamdesetih godina u bioskopima crnačkih getoa, uz neizbježne blaxploitacije, u velikim količinama puštani azijski borilački filmovi. Zvijezde poput Bruce Leeja, Jimmy Wang Yua ili Sonny Chibe postali su uzori generacijama mladih crnaca koji su odrastali na neobičnom spoju crnih junaka sa američkog asfalta i borilačkih heroja sa dalekog istoka: mačevalaca iz chambara filmova, nindži, kung fu i wuxia majstora. Pošto su u grindhousima blaxploitacije i kung fu filmovi često puštani zajedno kao double bill, bilo je logično da se napravi fuzija između njih te da se crnci oprobaju u ulogama majstora borilačkih vještina.

Trebalo je samo naći autentičnog tamnoputog glumca koji je već poznavao borilačke vještine ili bio dovoljno vješt da uskoči u cipele azijskih majstora. Kelly, kao akter najpopularnijeg Leejevog filma na zapadu sa priličnim iskustvom u karateu, nametao se kao logičan izbor – bio je majstor Shorin-ryu karatea i pobjednik mnogih turnira sa već otvorenim dojom (sopstvenom školom). Ali, kao što sam već napisao, Kelly se u Hong Kongu nije dugo zadržao i nakon filma Golden Needles, kojeg je radio sa rediteljem Enter the Dragona Robertom Clousom, uslijedio je The Tattoo Connection, koji je bio zapravo njegov jedini kung fu - blaxploitation film, sniman potpuno u hongkonškoj produkciji. Zašto samo jedan, nikada nećemo saznati. Možda je bio previše lijen da putuje na drugi kontinent ili finansije nisu bile odgovarajuće, mada postoji priča da mu se nije sviđalo orkestriranje akcionih scena u Hong Kongu i da je bio prilično težak za saradnju, te da je zbog toga stavljen na “crnu listu” tamošnjih reditalja.

Za razliku od američkih koreografija koje su se svodile na "pipkanje i dirkanje" i praktično nisu postojale dok Corey Yuen i Yuen Woo Ping nisu preplivali Pacifik, akcione koreografije u Hong Kongu su bile izuzetno brutalne i nije bila rijetkost da su se razmjenjivali pravi udarci koji su za posljedicu imali ozbiljne povrede. Hongkonški glumci koji su prošli borilački trening illi dril Kineske opere su na takvu akciju bili naviknuti, dok je za zapadnjake, čak i one sa ozbiljnim poznavanjem borilačkih vještina, to bilo potpuno novo iskustvo, pa su nepripremljeni mogli ozbiljno da stradaju. Sigurno najpoznatiji slučaj takve vrste je upravo iz filma Enter the Dragon, kada je Bruce Lee u čuvenoj sceni na turniru polomio par rebara Robertu Wallu (negativac O'Hara sa povezom preko oka).

Navodno se i Kelly na setu The Tattoo Connectiona posvađao sa Delon Tanom, koji ga je udario malo jače nego što je ovaj mogao da podnese (vjerovatno nogom u glavu pošto je to bio Delonov specijalitet), nakon čega je Kelly zaključio da mu to ne treba u životu, spakovao kofere i više se nije vraćao u Hong Kong. Kako bilo, naslijedili su ga neki drugi tamnoputi glumci, uglavnom birani iz miljea borilačkih vještina. Među njima su se izdvajali Ron Van Clief, Carl Scott i Eugene Thomas.

Ron Van Clief

Ron Van Clief, američki majstor kineskog Gojua (amalgam kung fua i japanskog karatea na njegov način), angažovan je sa idejom  da zamijeni Jima Kellya. Postao je poznat po serijalu filmova o Crnom Zmaju (The Black Dragon The Black Dragon's Revenge,Way of the Black Dragon) koje je režirao, tada debitant, Lu Chun Ku, kasnije čuveni Shaw Brothers reditelj. Ipak, Ron Van Clief, osim poznavanja borilačkih vještina, te neizbježnog afroa i zulufa, nije imao mnogo sličnosti sa Kellyem. Za razliku od njega, Kelly se dobro snalazio pred kamerama, djelovao je simpatično, i možda nije posjedovao naročite glumačke sposobnosti, ali sigurno jeste ogromnu harizmu. Koliko je Bruce Lee cijenio Kellya dovoljno govori podatak da mu je dozvolio da sam koreografiše svoje borbe u Enter the Dragon. Bruce, koji je bio poznat kao perfekcionista u svemu što je radio, nikada nikome prije toga nije dao da mu se miješa u posao, čak je u nekim filmovima (The Big Boss) preotimao ulogu koreografa Han Ying Chiehu, kada mu se nisu svidjele njegove ideje za finalni obračun.

Carl Scott je počeo u Bruceploitationu Last Stirke (1977), da bi zatim snimio Sun Dragon (1979) i Kung Fu Executioner (1981), oba sa Billy Chongom u glavnoj ulozi. Scott u borilačkim krugovima nije imao reputaciju jednog Van Cliefa, ali je na velikom platnu izgledao mnogo atraktivnije. Njegove akcione sekvence u Sun Dragonu, posebno obračun sa Louis Negliom, spadaju među najintenzivnije borbe tog doba. Zanimljivo je da u Sun Dragonu po prvi put na filmu imamo zajedno crnca i Kineza što je kasnije često eksploatisano – najpoznatiji je svakako primjer Jackie Chana i Chris Tuckera u serijalu Rush Hour.  

Eugene Thomas

Po receptu Sun Dragona, nekoliko godina kasnije, Godfrey Ho je snimio serijal filmova (The Super Ninja, Ninja USA, Mafia vs Ninja), gdje se u buddy cop fazonu pojavljuju Alexander Lo Reia i tamnoputi Eugene Thomas. Kada pogledate ove filmove, više je nego očigledno da su snimani u isto vrijeme, sa istom ekipom, na istim lokacijama. Tipično za Godfrey Hoa i njegovo shvatanje filmske produkcije.

Osim kod Godfreya, Thomas se pojavljuje u Robert Taievom eksperimentu od preko 13 časova Ninja: The Final Duel, u kojem glumi crnog monaha. Kad smo kod Taia, treba pomenuti i film Shaolin Dolomite, nastao cut and splice tehnikom od Ninja: The Final Duela i nekoliko ubačenih scena sa veteranom blaxploitacije Rudy Ray Mooreom. U ovom bućkurišu od filma, između ostalog, pojavljuje se i mitsko Lost tribe of Shabazz, još jedan pokušaj da se crnačka subkultura približi kung fu filmu. Pripadnike Shabazz plemena igraju bijeli glumci Toby Russell  i John Ladalski, što možemo posmatrati kao ironiju, mada je mnogo vjerovatnije da Tai jednostavno nije uspio naći dovoljno crnaca za film.

Iako produkcijski The Tattoo Connection nije bio mnogo iznad Hoovih filmova, ipak je izgledao za nijansu ozbiljnije, ako išta drugo onda zbog činjenice da je režiju u jednoj od svojih tezgi potpisao Lee Tso Nam.

Film počinje tako što banda na čelu sa gazdom Lokom (Chan Sing) krade dijamante od osiguravajuće agencije i traži otkup. Agencija šalje svog najboljeg agenta, bivšeg  CIA operativca Lukasa (Jim Kelly), na lice mjesta u Hong Kong da istraži slučaj. Kelly ipak više vremena provodi po noćnim kluboavima “to busy lookin' good“ nego što istražuje slučaj. Međutim, uspijeva da izvuče informaciju od jednog člana bande i polako ulazi u trag Loku i ekipi. Uz gazdu Loka, bandu čine još nekoliko opasnih faca koji vrijeme provode u obračunima sa drugim bandama i maltretiranju ljudi. Gazda Lok najviše povjerenja ima u Dong Toa (Dorian Tan) koji kontroliše robu i pokušava da je proda prije nego što je Lucas dočepa. Dong sve vrijeme ima moralne nedoumice u vezi posla koji obavlja i tu se razvija subplot oko njegove namjere da napusti bandu, ali do kraja ostaje nedorečen.

U međuvremenu, banditi saznaju za Lukasa i Chan Sing šalje svog glavnog tjelohranitelja (Bolo) da ga sredi. Međutim, Kelly je već na brodu – glavnom stecištu bande odakle planiraju kriminalne aktivnosti, između ostalog i preprodaju droge – i sve je spremno za finalni obračun.

Poznato je da akcione scene u kung fu filmovima nisu rađene na preskok, već su snimane od prve do posljednje prema scenariju. Zbog toga je akcija, kako se približavao kraj filma, izgledala sve bolje. Ovo je posebno bilo značajno ako se glumci i koreografi nisu dovoljno poznavali ili ako neki od glumaca uopšte nisu praktikovali borilačke vještine, imali su sasvim dovoljno vremena da se uhodaju sa koreografom i statistima, naviknu jedni na druge, te savladaju neke osnovne tehnike. Bilo je bitno i da se uspostavi ritam između boraca tokom akcije, tako da nije slučajno što su reditelj i koreografi često birali iste glumce u svojim filmovima. Npr. Joseph Kuo je koristio Chang Yia kao negativca, dok je Yuen Woo Ping kao antagonistu Jackie Chanu birao Hwang Jang Leea – ne samo iz razloga što je bio sjajan borac već vjerovatno i zbog činjenice da su se već bili navikli jedan na drugog, kao i na Pingov stil rada. U ovom slučaju, Lee Tso Nam bira svog stalnog saradnika Dorian Tana kao suparnika Kellyu, što nije polučilo baš najbolji rezultat zbog pominjanog incidenta, ali su se do kraja nekako iskupili sa nekoliko kvalitetnih borbi.

The Tattoo Connection je, upravo, jedan od filmova u kojem kako radnja odmiče akcija ne samo da je bolja već je količina kreacije u posljednjih nekoliko borbi neuporediva sa onim što gledamo na početku. Jimova borba sa Bolom (nešto što su mnogi fanovi priželjkivali još od Enter the Dragona) je vjerovatno najbolja u filmu, dok obračun sa Dorian Tanom na početku, iako je teoretski po svemu trebao biti najbolji dio filma, prilično je kratak i razočaravajući. Jedna od mana je manjak akcije glavnog antagoniste Chan Singa, koji, osim velikih leđa, ne pokazuje gotovo ništa, tj. premalo vremena se bije, a previše provodi  ležeći i izdajući naređenja. Još jedan od problema akcije su duge dionice između tuča, pa je potrebno prilično strpljenje da bi se stiglo od jedne akcione scene do druge. Ipak, kada do akcije napokon dođe, otprilike je na nivou ovakvih produkcija sa potpisom glavnog koreografa Bruce Leunga. Bruce Leung, još jedan od stalnih Namovih saradnika, poznat po pretjeranom korištenju zumova u akcionim scenama, radi to i ovdje. U slučaju atletski ne baš nadarenog Singa, to je razumljivo jer prikriva njegove nedostatke, ali za Kellya i pogotovo Doriana Tana nije bilo neophodno bilo šta maskirati.

Dorian Tan, koji je skoro sve relavantno u svojoj karijeri snimio pod rediteljskom palicom Lee Tso Nama, u ovom filmu se pojavljuje u ulozi negativca. Kada je akcija u pitanju predstavlja se sa standardnim repertoarom svojih high kickova i letećih okreta na koje smo navikli. Leteći udarci, posebno kružni okreti u vazduhu koje izvodi, izgledaju mnogo atraktivnije od niskih, ali samo na filmu. U pravoj borbi mnogo je produktivnije ostati na zemlji. High kickovi nemaju mnogo šanse u odnosu na niske jer previše otvaraju borca i ostavljaju ga izloženog protivniku. 

 

Jim Kellyev lik u filmu zapravo je kombinacija Williamsa iz Enter The Dragona i Bruce Leeja. Iako priča kao Williams, njegovi pokreti, mimika, trljanje nosa, način kako hoda, samo su kopija Brucea. Kelly zapravo cijelu karijeru nije uspio da izađe iz svog alter ega, tako da je i u ranijim produkcijama uglavnom bio Willams i skidao Bruceve poteze, pa čak i u klasičnim blaxploitacijama, gdje njegove borilačke vještine nisu bile neophodne. Naravno, producentima ovakvih filmova drugačiji Kelly nije trebao, i možemo samo da žalimo što ga nismo vidjeli u nekim ozbiljnijim ulogama gdje bi sigurno pokazao mnogo više.

Tajvanac Chan Sing je svoju karijeru u Hong Kongu započeo krajem šezdesetih godina u Shaw Brothersu. Zbog svog izgleda, poznat po izuzetno razvijenoj muskulaturi (skoro kao Bolo), bio je tipecastovan dobijajući, uglavnom, uloge negativaca. U isto vrijeme, počeo je da se pojavljuje u nezavisnim produkcijama kao što su The Bloody Fists (1972) i Rage of Wind (1973), oba u produkciji i režiji Ng See Yuena. U The Bloody Fists Sing igra pozitivca, što je kuriozitet (antagonista mu je Chen Kuan Tai, što je opet bilo neobično jer smo navikli da ga gledamo isključivo kao pozitivca). 

Chan Sing

U borbama se mnogo više oslanjao na fizičku snagu nego na tehniku, zbog čega je dobio nadimak Head Crusher. Glumio je antagonistu najvećim imenima u industriji: od David Chianga (The New One-Armed Swordsman), Jackie Chana (New Fist of Fury), Sammo Hungovoj debitantskoj režiji (The Iron-Fisted Monk), a pojavljuje se u naslovnoj ulozi u Thou Shall Not Kill ... But Once, vjerovatno najboljem nazivu za neki kung fu film ikada.

Kada su sporedni glumci u pitanju, Lee Tso Nam je okupio vrhunsku ekipu. Na početku filma se pojavljuje veteran Lee Hoi Sang, kao vođa jedne od lokalnih bandi sa upečatljivim povezom na oku. Jedan od Chingovih tjelohranitelja  je  Chiang Tao iz Shaw Brothersa, poznat, uglavnom, po ulogama negativaca. Tu je o Sham Chin Bo, najpoznatiji po ulozi Thai borca u Jimmy Wang Yuovom Master of the Flying Guillotine. U filmu igra i Tony Leung Sei Hung, mlađi brat akcionog koreografa Bruce Leunga, koji će i sam kasnije postati jedan od najuspješnijih koreografa u industriji (između ostalih, radio koreografiju za Ip Man).

Tony Leunga je stariji brat zainteresovao za borilačke vještine, prije svega Hung Gar, iako je ovaj praktikovao Wing Chun, karate i taekwondo. Kao vrlo mlad sticajem okolnosti dobio je šansu da radi sa vodećim imenima u poslu. U prilično konfuznom 36 Crazy Fists (1977), igrao je glavnu ulogu i radio koreografiju sa Jackie Chanom (jedini film u kojem je Jackie bio zadužen isključivo za koreografiju), sa Sammo Hungom je sarađivao u kung fu parodiji Enter the Fat Dragon (1978), dok je zajedno sa Ching Siu Tungom radio akcionu koreografiju za Monkey Kung Fu (1979). Pred samo zatvarnaje Shaw Brothers studija režirao je svoj debitantski film Thunderclap, wuxia-komediju u kojoj je igrao i glavnu ulogu zajedno sa Maxom Mokom.

Likovi u The Tattoo Connection su, što bi rekao Jim Kelly: “straight out of a comic book”. Prema hkmdb.com, Lee Tso Nam je te godine snimio čak sedam filmova, pa vjerovatno nije ni imao vremena da se previše bavi pričom i razvojem likova. On je u svojoj karijeri prošao put od ozbiljnih produkcija, do odrađivanja raznih eksploatacija poput ove. Vjerovatno je za ovaj film i angažovan kao veteran Buceploitacija, i očigledno je da se radi o jednom od njegovih manje ambicioznih naslova. 

U filmu postoji nekoliko nenamjerno duhovitih situacija. Kellyev glas je dabovao glumac sa jakim australijskim akcentom koji pokušava da skine crnački geto žargon, što na trenutke zvuči vrlo duhovito. U par scena Bolo pokazuje svoj, uslovno rečeno, komičarski talenat; prvo ubija zečeve da bi isprovocirao i kasnije prebio brodskog kuvara, a potom počinje da pjeva sa ostalim članovima bande kako bi iznervirao Delona Tana, što mu takođe polazi za rukom. 

Na kraju filma, postoji naznaka da bi mogao uslijediti nastavak, međutim nakon incidenta između Kellya i Dorian Tana od toga nije bilo ništa. Nakon ovog filma Jim je u Americi snimo još samo dvije borilačke blaxploitacie Death Dimension i One Down, Two to Go sa Fredom Williamsonom i definitivno se povukao.

The Tattoo Connection mogu preporučiti samo fanovima Jim Kellya. Za istinske ljubitelje kung fu filmova ovdje nema ničega što već nisu vidjeli, a za sve ostale ovaj film vjerovatno nije najbolji uvod u blaxploitation/kung fu produkciju.