The Iron Monkey (1977)

Tie hou zi

Režija: Chen Kuan Tai

Koreografija: Chan Muk Chuen, Chen Kuan Tai

Uloge: Chen Kuan Tai, Kam Kong, Chi Kuan Chun

Većini fanova azijske akcije na pomen Iron Monkeya prva asocijacija je Yuen Woo Pingov film iz 1993. sa Donnie Yenom u glavnoj ulozi, koji je eksplozivnom koreografijom obilježio taj period hongkonške akcije. Međutim, legenda o čeličnom majmunčetu imala je još ranije priličan broj inkarnacija, kako na filmu tako i u mnogobrojnim serijama. Manje poznati Iron Monkey iz 1977., sa Chen Kuan Taiem u glavnoj ulozi, možda nije toliko spektakularan na planu akcije kao Pingov film, ali u svim drugim elementima može da se nosi sa najboljim kung fu produkcijama svog vremena. 

Kod Pinga, priča je smještena u periodu Wong Fei Hungovog djetinjstva, vjerovatno iz razloga da bi se dobilo na autentičnosti. Poznato je da je mladi Hung učio za travara i dosta vremena provodio sa ocem, putujući po južnoj Kini u sakupljanju raznih plodova. Travar Iron Monkey se sjajno uklapa u priču – danju doktor i travar, noću maskirani osvetnik koji mladog Wong Fei Hunga (kojeg u filmu glumi djevojčica) uči tajnama spremanja bilja, ali i borilačkim vještinama. Taiev film polazi od drugačije premise – Iron Monkey (Chen Kuan Tai) je lutalica i kockar koji vrijeme provodi po kafanama stalno upadajući u nevolje, sve dok mu Mančurianci ne pohvataju i pobiju porodicu zbog njihovog šurovanja sa Ming lojalistima. On pod srećnim okolnostima bježi i utočište pronalazi u Šaolinu, gdje počinje učiti kung fu.

Na početku nije baš najbolje prihvaćen od ostalih učenika, između ostalih i glavnog među njima (Chi Kuan Chun), ali je vrlo uporan  i vremenom zadobija njihovo povjerenje, te dobija šansu da trenira individualno posebnu tajnu tehniku. Tehnika se zove Majmunska Pesnica i prema majstoru koji ga podučava (Chan Muk Chuen) radi se o stilu koji je izuzetno teško savladati, ali onaj ko u tome uspije postaje nepobjediv.

Nakon što je usavršio tehniku, pridružuje se Qing armiji i brzo napreduje kroz činove u nadi da će doći do Generala (Kam Kong) koji je odgovoran za smrt njegove porodice. Da bi se dokazao, mora da se obračunava i sa Ming lojalistima, što on i čini sve do trenutka kada mu narede da uništi Šaolin. On odbija naređenje i kreće u osvetu likvidirajući jednog po jednog oficira, sve do posljednjeg duela sa Generalom.

I bez budžeta i raskošnih kostima i setova Shaw Brothersa, Chen Kuan Tai je pokazao da je u stanju da napravi kvalitetan kung fu film sa gomilom sjajno koreografisane akcije. Na početku filma, uz tipičnu demonstraciju različitih tehnika, gledamo borbu pravog majmuna i orla kao simbola dva stila (Monkey Fist i Eagle’s Claw). Tehnika Orlove Kandže u filmovima je, po pravilu, rezervisana za loše momke, tako je i u ovom slučaju – majstor Orlove Kandže je glavni negativac Kam Kong (inače u stvarnom životu majstor taekwondoa).

 

 Chan Muk Chuen

Zahvaljujući Taivevoj kretivnosti i dobrom poznavanju borilačkih vještina (koreografiju radio zajedno sa Chan Muk Chuenom) dobili smo jednu od najboljih demonstracija Monkey kung fua na filmu.U nekoliko borbi, Chen Kuan Tai koristi three section stuff  i motku, mada najčešće u rukama drži koplje sa kojim se i najbolje snalazi. Kada ne koristi oružje nema goffy pokreta, skakutanja i majmunisanja kao kod Ching Siu Tungovog Monkey Kung Fua ili nekih Godfrey Hoovih filmova (Fist of Golden Monkey), što filmu daje ozbiljan ton i čini ga mnogo zanimljivijim za gledanje. Njegov majmunski stil je zaista elegantna i ozbiljno koreografisana akcija. Još jedna pozitivna stvar je pravolinijska priča skoro bez humora, što je prava rijetkost u ovakvim filmovima gdje majmunski stil uglavnom služi kao pokretač za razne komične situacije. Scene treninga Taia sa Chan Muk Chuenom su sjajne, ali izgleda kao da su neki dijelovi izbačeni iz Xenonove verzije koju ja imam u trajanju od 90 minuta. 

Glumačka ekipa je vrhunska; uz Chen Kuan Taia u glavnoj ulozi i Leung Kar Yana u još jednoj ulozi negativca, tu je Chi Kuan Chun (Taiev kolega iz perioda saradnje sa Chang Chehom), Kam Kong (slijepi monah iz Master of the Flying Guillotine) Wilson Tong (Daggers 8, Snake Deadly Act) i Chan Muk Chuen (Crippled Masters, Monkey Fist, Floating Snake).

Chen Kuan Tai

Chen Kuan Tai je glumio u skoro svim ključnim Chang Chehovim filmovima sedamdesetih i, uz Ti Lunga i Davida Chianga, postao je jedno od zaštitnih lica Shaw Brothers produkcije. Jedini je u svojoj generaciji Shaw Brothers glumaca trenirao borilačke vještine što mu je pomoglo da dobije prvi ugovor sa studijom. Iako je početkom sedamdesetih potpisao za SB i odradio neke manje uloge, npr. u filmu Vengence! (1970), sveprisutni Ng See Yuen ga je nagovorio da zaigra u njegovoj nezavisnoj produkciji The Bloody Fists (1972), gdje je igrao Japanca Okagawa Takeoa, kao antagonistu Chan Singu. Zanimljivo da je Chen Kuan Taia u nekim scenama zamijenjivao glumac pod maskom, koji je angažovan pošto je Tai još bio pod ugovorom u SB, te je morao da snima u isto vrijeme i za njih, a NG-eva produkcija jednostavno nije imala vremena ni novca da ga čeka. The Bloody Fists je u okviru žanra, u pravom smislu riječi, bio revolucionaran film. Važio je za prvi hongkonški borilački film sniman na lokacijama (do tada se snimalo skoro isključivo u studijskim enterijerima) i prvi koji je koristio prave poznavaoce borilačkih vještina – praksa koju će par godina kasnije preuzeti većina reditelja. Takođe,The Bloody Fists je bio prvi film u kojem je za koreografiju bio zadužen, tada anonimni, Yuen klan (Yuen Woo Ping i njegova braća). 

Nakon uspjeha sa Ng See Yuenom, Shaw Brothers mu je odmah ponudio glavne uloge u filmovima koji su pratili formulu The Bloody Fistsa – punch and block akcijaši bez tramplolina i fantastičnih elemenata. Radilo se o vrlo komercijalnim naslovima u režiji Chang Cheha Boxer from Shantung i njegovom nastavku Man of Iron. Bilo je to vrijeme opšte pomame za Bruce Leejem i velike popularnosti filmova koji su se trudili da pobjegnu od wuxia konvencija.
Po uzoru na The Big Bossa, dobili smo moderniji pristup kako vizuelno (borci su izašli iz tradicionalnih kostima, nosili su kratke frizure i moderna odjela) tako i u borbama gdje više nije bilo mačeva i dugog oružja, već su se borci oslanjali isključivo na noge i pesnice.
Chen Kuan Tai je do kraja dekade radio sa većinom SB reditelja – od pomenutog Chang Cheha na njegovom "Šaolinskom krugu" (Heroes Two, Man from the Monastery), Lau Kar Leunga (Challenge of the Masters, Executioner From Shaolin), do reditelja koji nisu isključivo bili vezani za kung fu filmove poput Kuai Chi Hunga (Killer Constable) ili Ho Meng Hua i njegove serije filmova o letećim giljotinama (The Flying Guillotine). Kuan Tai nije, kao mnogi, nakon raskida ugovora sa Shaw Brothersom prekinuo sve veze sa produkcijom i svoju sreću potražio negdje drugdje, već je nastavio povremeno da igra za SB, uporedo radeći na svojim projektima na Tajvanu. Prva režija na Tajvanu mu je upravo bila The Iron Monkey, da bi sledeće godine snimio kung fu komediju ponovo u Monkey kung fu stilu Invincible Monkey Fist (1978).

Chi Kuan Chun

Chi Kuan Chun je od prvog filma u kojem se pojavio, Men from the Monastery (1974), pa do posljednjeg za SB, The Naval Commandos (1977), bio vezan isključivo za reditelja Chang Cheha. Iz tog perioda, najpoznatiji je po ulogama Hung Hsi Kuana (osnivača Hung Gar stila kojeg je i Chun praktikovao) iz "Šaolinskog kruga" (Shaolin Temple, The Shaolin Avengers) u kojima mu je partner bio Alexander Fu Sheng. Taze nakon što je snimio, komercijalno vrlo uspješni, Shaolin Temple, Chi Kuan Chun na poziv upravo Cheha odlazi na Tajvan gdje snima Showdown at the Cotton Mill (1978), nastavak filma The Shaolin Avengers, koji je originalno trebao da bude snimljen za Shaw Brothers. Film je producirala Chang Chahova nezavisna kompanija, Cheung Nin, sa sjedištem na Tajvanu, koja je bila kratkog daha i nakon ovog filma se i ugasila. Par godina kasnije, Cheh je za SB napravio rimejk Showdown at the Cotton Milla, pod nazivom Two Champions of Shaolin. Iako se radilo o Venoms filmu, nezavisna produkcija Cotton Milla sa Chunom je bila mnogo kvalitetnija. Chi Kuan Chunov pristanak da pređe na Tajvan i radi u mnogo siromašnijim uslovima je bitno uticao na dalji nastavak njegove karijere. Za razliku od Chen Kuan Taia ili Ti Lunga, koji su dolazili i vraćali se na Tajvan kako bi tezgarili u pauzama angažmana za SB, on je do kraja zlatnog doba kung fu filma ostao vezan za nazavisne producentske kuće. Zanimljivo da je nakon napuštanja Shaw Brothersa dobio ponudu glavnih rivala iz Golden Harvesta. Naime, Sammo Hung se pripremao za snimanje filma Warriors Two i tražio je glumca sa atletskim predispozicijama, te je u Chunu vidio idealno rješenje za jednu od glavnih uloga. Međutim, Chi Kuan Chun je već bio pod ugovorom na Tajvanu i angažman sa Golden Harvestom je propao. Uloga je na kraju pripala Casanova Wongu. U tom periodu, 1977-1982. Chi Kuan Chun je snimio priličan broj filmova, neke od njih je režirao i producirao (u međuvremenu je osnovao svoju filmsku produkciju Champion Film Company), ali se čini da nikada do kraja nije ispunio svoj puni potencijal.

Majmun Sami -  Majstor Tai Shing Pek Kwara

Nije slučajno što je Chen Kuan Tai toliko insistirao na majmunskim tehnikama u svojim filmovima, pošto je sam bio majstor Tai Shing Pek Kwara ili Monkey kung fua. Zanimljiva je legenda o porijeklu tog stila.Tai Shing je zapravo lik mudrog majmuna Sun Wu Kunga iz najčuvenije kineske epske priče Journey to the West, napisane u 16. vijeku. Tokom vremana termin Tai Shing je postao sinonim za Monkey kung fu, tehniku koju je stvorio izvjesni Kau Sze u vrijeme Qing dinastije. Legenda kaže da je Kau Sze kao vladin oficir poslat da prebaci određenu količinu zlata na jug, međutim, nešto je zabrljao, ušao u sukob sa vojskom i naređeno je njegovo hapšenje.Nakon što je uhapšen, Kau Sze je poslat u zatvor blizu šume prepune majmuna. Pošto je bio stručnjak za Tei Tong (udarački sjeverni stil), stražari mu nisu predstavljali problem u pokušaju bjekstva, ali, prema legendi, majmuni jesu. Morao je pronaći način kako da im se suprotstavi, pa je sve vrijeme zarobljeništva kroz mali otvor u ćeliji posmatrao majmune i proučavao njihovo ponašanje. Otkrio je da majmuni posjeduju određene karakteristike u borbi: brzo kretanje, valjanje po zemlji, nagle pokrete i nepredvidive napade. Uvidio je mnoge sličnosti između Tei Tong tehnike i majmunskih pokreta, te je odlučio da ih kombinuje u nešto što je nazvao Tai Shing kung fu, odnosno Monkey kung fu. Kau Sze je, nakon pažljivog proučavanja, kategorisao Monkey kung fu u pet glavnih stilova: pijani stil, izgubljeni, kameni, drveni i uspravno majmunče.

 Sun Wu Kung

Pek Kwar, vrlo popularan sjeverni stil, svoje korijene je vukao još iz vremena Minga. Dugo je podučavan u vojsci zbog svoje praktičnosti, insistiranje na tjelesnoj koordinaciji sa naglaskom na treningu gornjeg dijela tijela, ramena i pesnica. Pek znači "udarac koji lomi ruku", dok Kwar označava "zamah prvog udarca". Najčuveniji majstor Pek Kwara u Kini bio je Kan Wing Kuai, kojem je ta tehnika bila dio porodične tradicije On je usavršio 128 jedinstvenih formi Pek Kwara, koje su uključivale korišćene raznih vrsta oružja. 

Kada je Kau Sze pušten iz zatvora, otišao je u posjetu Kan Wing Kuaiu. Međutim, Kan je u međuvremenu preminuo i ostavio svom sinu Sigung Kan Tak Hoiu da nastavi tradiciju. Kau Sze je u znak poštovanje prema preminulom majstoru odlučio da Kan Tak Hoia stavi pod svoju zaštitu i nauči ga Tai Shingu. Singung Kan Tak Hoi je kombinujući Tai Shing i Pek Kwar stvorio Tai Shing Pek Kwar, koji se i danas praktikuje.

Izvorište priče o Iron Monkeyu je, upravo, Tai Shing, mada prema jednoj od legendi zaista je postojao maskirani osvetnik (nešto kao kineska verzija Robina Huda) koji je krao od Qing zavojevača i oteto vraćao potlačenom narodu.

Već sam na početku pomenuo da su snimljene razne verzije legende o čeličnom majmunu. Sve je počelo sa filmom Iron-Monkey (1955) i njegova dva nastavka (Story of Iron Monkey) koje je radio Wu Pang, najpoznatiji po seriji filmova o Wong Fei Hungu, najdugovječnijem serijalu u istoriji hongkonške kinematografije. Uslijedio je The Iron Monkey (1977) i njegov nastavak Iron Monkey Strikes Back (Duel at Tiger Village). Sljedeće godine se pojavila ženska verzija priče sa Lady Iron Monkey ili Ape Girl (1978). Chen Kuan Thai se liku čeličnog majmuna vratio filmom The Real Iron Monkey. U međuvremenu je Yuen Woo Ping snimio svoju verziju, a njega je par godina kasnije pratio prilično neuspješan nastavak Iron Monkey 2 (1996), opet sa Donnie Yenom u glavnoj ulozi.

S obzirom da je nakon ovog filma režirao još nekoliko manje zapaženih naslova, te da se ponovo vratio Shaw Brothersu gdje nikada nije ponovio uspjeh kao iz perioda sa Chang Chehom, The Iron Monkey je bio jedan od posljednjih velikih filmova Chen Kuan Taia. Obavezna preporuka svim fanovima žanra.

Izdanje Xenona je prilično loše, sive boje i užasan dubbing su opšta mjesta kad je ovaj distributer u pitanju. Američki DVD pod nazivom School of Shaolin je zapravo prepakovano Xenon izdanje.

18 Bronzemen (1976)

Shao Lin si shi ba tung ren

Režija: Joseph Kuo

Koreografija: Cliff  Lok

Uloge: Tien Peng, Carter Wong, Polly Kuan

18 Bronzemen je klasična kung fu priča o siročetu koje odrasta u Šaolinu, i uz naporan trening postaje majstor borilačkih vještina.

Sigurno najveći broj kung fu filmova snimljenih u zlatno doba sedamdesetih, poziva se na tradicije Šaolina, kako direktno kao mjestu radnje tako i indirektno kroz pominjanje stilova, mitova i legendi koje su povezivane sa hramom. Teško je pronaći kung fu film, posebno sa kraja sedamdesetih, kad je Chan Chehov i Lau Kar Leungov “Šaolinski krug“ bio i najpopularniji, a da nema neku referencu na Šaolin. Ti filmovi su obrađivali teme iz mitologije i istorije hrama, te najčešće govorili o rivalstu sa Wu Tangom, sukobima s Qing Dinastijom ili o Ming patriotama koji su svoje utočište pronalazili u Šaolinu. Manastir je bio centrala svih antivladinih aktivnosti, od Ming lojalista, “lutajućih majstora”, do pobunjenika raznih vrsta. Pobunjenici bi postajali monasi, učili šaolinske borilačke vještine i napuštali hram tražeći osvetu.

Mitologija Šaolina vezana je za dva hrama: južni, koji je navodno postojao u Fujianu, i sjeverni u Henanu, koji još uvijek postoji, iako je najmanje dva puta paljen. Ponovo je otvoren početkom osamdesetih i u njemu je snimljen Jet Liev Shaolin Temple, a kasnije je korišćen kao lokacija mnogih dokumentaraca i igranih filmova. Južni hram u Fujian provinciji je, prema legendi, spaljen do temelja i nisu ostali nikakvi fizički tragovi njegovog postojanja. Ipak, većina šaolinske mitologije je vezana upravo za taj hram. Takođe, radnja većine filmova o Šaolinu, od "Šaolinskog kruga" pa nadalje, uglavnom je smještena u i oko južnog Šaolina. Kada je hronologija u pitanju, šaolinski filmovi obuhvataju događaje iz tri ključna perioda: period vezan za paljenje hrama i neposredno nakon paljenja, širenje borilačkih vještina po Kini, te posljednji period koji se odnosi na kasni Qing (1723-1911). Loši momci u filmovima su po pravilu Mančurianci i njihovi pomagači otpadnici iz Šaolina, od kojih su neki učestvovali u paljenju manastira. Iako Šaolin jeste godinama služio kao utočište za pobunjenike, ipak je to samo jedan mali segment njegove bogate istorije. Međutim, njegovo ime u popularnoj kulturi, pogotovo naglom popularnošću kung fu filmova početkom sedamdesetih, više je dovođeno u vezu sa borilačkim vještinama nego duhovnim aktivnostima.

 Izgleda šašavo, al' leđa još bole.

Takođe, u velikoj većini filmova ključni element radnje predstavlja savladavanje borilačke vještine kroz prenošenje znanja na učenika, zatim odnos između učenika, te izvora samog znanja. Postoji nekoliko izvora preko kojih učenici dolaze do sticanja vještine:

priroda – životinje (tigar, ždral, zmija, majmun), insekti (bogomoljka) ili prirodni elementi (zemlja, vazduh, voda, vatra);

priručnik, manuskript – često odavno izgubljen ili tajan. Služi kao zamjena za učitelja. Dešava se da bude nekompletan, polovičan, nedovršen ili da neko drugi posjeduje drugu polovinu (po pravilu negativac), ili da učenik sam mora da dovrši priručnik i tako usavrši tehniku;

tehnologija – npr. drveni i bronzani ljudi Šaolina, metalne prepreke, zamke pomoću kojih učenik napreduje, itd;

učitelj – najčešće učitelj prenosi znanje na učenika, obično se radi o monahu iz Šaolina ili starim majstorima koji se iz nekog razloga povuku iz civilizacije i izoluju na nepristupačnom terenu (planini, pećini). Odnos između učitelja i učenika je zasnovan na disciplini i potčinjavanju. 

Jedan od filmova koji sadrži veliki broj gore navedenih tema i motiva jeste 18 Bronzemen u režiji Josepha Kuoa iz 1976. godine.

                                              Mi smo došli da vas izmasakriramo.

Film počinje masakrom nad porodicama Ming pobunjenika od strane maskiranih ubica Qing dinastije. General Kwan (sveprisutni Chang Yi u kameo ulozi), ubija oca Tang Siu Lunga (Tien Penga), koji je kao jedino od preživjele djece poslat na sigurno u Šaolin. Od prvog dana mali Tang Siu Lung je vrlo odlučan da nauči kung fu. U hramu upoznaje još jednog mladog monaha Wana (Carter Wong), kao i Ta Chia (Chiang Nan) sa kojima postaje najbolji prijatelj. U prvom dijelu filma pratimo napredak Tanga i njegovih prijatelja kroz rigorozne treninge koji traju skoro dvadeset godina. Iako na početku zaostaje za ostalima, vremenom sve više napreduje i počinje da razmišlja o napuštanju Šaolina kako bi osvetio oca. Međutim, da bi dobio priliku da napusti hram mora se suočiti sa 18 Bronzemena. U pauzama treninga, monasi organizuju takmičenje u puštanju obrva, kao parodiju na starije monahe i dogovaraju se kako da nadmudre bronzane ljude. Neki od bronzanih imaju metalne šljemove, izgledaju i ponašaju se kao roboti, dok većina ostalih su monasi obojeni u zlatnu boju, što je zanimljiv detalj koji Kuo ponavlja i u nastavcima. Tang i Wan zajedno uspijevaju da savladaju Bronzemene (doduše iz drugog puta) i pređu sve ostale prepreke, uključujući prenošenje užarenog kazana od kojeg im na rukama ostaje ožiljak-tetovaža zmaja i tigra kao simbola pređenog puta. Nakon što je napustio manastir, Tang Siu Lung saznaje svoj pravi identitet i kreće u potragu za ubicom oca. U tome će mu pomoći i drugi Ming lojalisti, između ostalih Lee (Polly Shang), za koju se ispostavi da mu je najbolja prijateljica iz djetinjstva. Pridružuje im se Wan, a iz manastira dolazi i Ta Chi, čije namjere nisu najjasnije.

                                         Zašto niko nije obavijestio Kačavendu?

Bronzani ljudi iz Šaolina su, prema legendi, zaista postojali, mada je sporno da li se radilo o bronzanim figurama kao metafori ili o najboljim borcima u hramu koji su služili kao neka vrsta testa vještine za sve učenike kada bi zatražili da napuste hram. Mnogi iskušenici pod napornim treningom nisu uspijevali da završe obuku i jednostavno su odustajali i odlazili iz manastira bez pitanja. Odlasci su se vremenom loše odrazili na reputaciju borilačkih vještina Šaolina u spoljnom svijetu. Iz tog razloga je monah Zhi Shan razvio sistem bronzanih figura u formi Luohana – 18 bronzanih ljudi sa 18 obrazaca i stavova, 108 različitih pokreta, šest različitih formi, od kojih dvije forme sa dlanovima i četiri forme zaključavanja i hvatanja. Učenici su morali da savladaju bronzane ljude u direktnoj borbi ako su željeli da napuste hram. Na taj način Šaolin se osiguravao da oni koji ga napuste neće narušiti reputaciju hrama tj. da će ga samo najbolji predstavljati u spoljašnjam svijetu.

Svako ko bi uspio da probije formaciju Luohan “18 Bronzanih” potvrdio bi svoju vještinu, a i kvalifikovao se da postane dio ekipe Bronzanih ljudi, što je bio cilj većine učenika. Postojale su i drvene figure koje je napravio Zhi Shanov učenik, čuveni Xing Yin, koji je odgovoran i za nastanak legendarnih  35 komora. On je kreirao i Luohan Hall kao posljednji test za učenike. U njemu su se nalazile 108 drvenih figura koje su se, prema legendi, mogle kontrolisati spolja. Učenicima nije bilo dozvoljeno da napuste hram dok ne prođu kroz Luohan Hall do kraja.

 

Oppa Shaolin style!

Ime Tien Penga (Roc Tien) se vezuju za jeftine tajvanske wuxia filmove snimane u vrijeme procvata žanra i najveće popularnosti Yuen Chorovih produkcija za Shaw Brothers. Kao tajvanski odgovor na Ti Lunga, Tien Peng se svojim izgledom idealno uklapao u profil usamljenog heroja sa mačem. Iako nije bio stručnjak za borilačke vještine, za akrobatiku su bili zaduženi dubleri, sve je kompenzovao harizmom koju je posjedovao. Zanimljivo je da je karijeru započeo u, vjerovatno, najuticajnijem wuxia filmu svih vremena, A Touch Of Zen King Hua, i wuxia žanru, sa malim prekidima, ostao vjeran do kraja karijere. 18 Bronzemen je bio jedan od rijetkih klasičnih kung fu filmova, iz ovog perioda i jedini, u kojem je igrao. U kratkom periodu snimio je preko trideset wuxia filmova u kojima je, uglavnom, glumio isti lik – mačevaoca koji ne izgovara previše rečenica dok sve nesporazume rješava mačem u par sekundi. Većina tih filmova su bile vrlo skromne produkcije i uglavnom reakcija na trend (The Lost Swordship, Veiling of Hidden Sword, Jade Dagger Ninja). Međutim, neki od njih su bili izuzetno kreativni na planu akcije, npr. The Elimination Pursuit, u kojem kombinacija brzopoteznih borbi u chambara stilu i wuxia vratolomija nagovještavaju u kom će se pravcu kretati akciona koreografija sljedećih godina. 

Bez obzira na budžetska ograničenja i činjenicu da su snimani na istim lokacijama i u istim uslovima kao i svi ostali, Joseph Kouovi filmovi uvijek su izgledali bogatije od klasičnih tajvanskih produkcija. Za razliku od većine njegovih kolega koji su radili po principu “moj film je bezumna tučnjava i ne stidi se toga što jeste”, on je svoj posao shvatao mnogo ozbiljnije. Ono što je za pohvalu u ovom filmu je pokušaj Koua da od Tang Siu Lunga napravi lik. Od fizičke transformacije tokom treninga, preko duhovne nakon izlaska iz hrama kada saznaje istinu o svom porijeklu, Tang se zaista mijenja, što je prilična rijetkost u kung fu filmovima. On je uz to sasvim solidan glumac, za razliku od Cartera Wonga za kojeg se to teško može reći.

Ipak, Carter Wong je po broju glavnih uloga koje je ostvario vjerovatno najveća zvijezda nezavisnih kung fu filmova sa kraja sedamdesetih. Taj period mu je bio i najproduktivniji, npr. samo u 1976. igrao je u dvanaest filmova, i to većinom glavne uloge (The Best of Shaolin Kung Fu, Traitorous, Shaolin Kung Fu Mystagogue, The Invisible Terrorist). Iste godine, Carter je snimio kung fu verziju Gorila u Magli – The Shaolin Invincibles, koja bi vjerovatno bila potpuno zaboravljena da u njoj majstori borilačkih vještina nisu glavom i njuškom gorile, prilično bizaran detalj čak i za ovakve filmove. 

                                                         Udri jače manijače!

Gorile nisu bili nimalo naivni borci; njihove tehnike – neka vrsta eklektičnog spoja kung fua i majmunisanja – izgledale su vrlo efektno, a i krzno im je bilo neprobojno pa mačevi i koplja protiv njih su praktično bili neupotrebljivi. Međutim, Ahilova peta im se nalazila na vrhu glave, i samo onaj ko bi ih udario po tjemenu imao bi šanse da ih savlada. Naravno, vrhunac The Shaolin Invinciblesa je obračun sa gorilama na samom kraju filma; dok smo u chambara filmovima gledali krvopljus iz skoro svih dijelova tijela, ovdje isto to imamo iz lobanje vertikalno, u obliku fontane.

Akcija u 18 Bronzemen je standardna za ovakve produkcije, možda je za nijansu prisutno više pesničenja nego uobičajeno, ali Kou se držao istorijskog konteksta. Pošto je za vrijeme dinastije Qing bilo zabranjeno nošenje oružja, sem vladajućoj klasi (Mančurijancima) i zvaničnim vojnim i policijskim snagama, borcima nije preostajalo ništa drugo nego da koriste pesnice i noge. Takođe, bilo je strogo zabranjeno prenošenje borilačkih vještina, koje su se podučavale u tajnosti. Monasi su borilačke veštine prenosili svima koji su željeli da uče i podučavali su ih u manastirima. Ovaj period je značajan i zbog toga što tada nastaju mnogi borilački sistemi, kao i da se postojeći mijenjaju i prilagođavaju za brže učenje i efikasniju upotrebu.

Carter Wong iako majstor karatea i korejskog hapkidoa nije previše atraktivan. Njegove standardne prizemljene ručne tehnike su prilično repetativne i pamte se već nakon par filmova. Polly Kuan je sa druge strane vrlo energična – većina njenih borilačkih scena se dešavaju u vazduhu, skokovima sa krovova uz pomoć trampolina. U flešbeku se pojavljuje i Jack Long lično, koji je u svom elementu ali prekratko – vjerovatno kao Kouova ideja da malo podigne nivo akcije. Scene treninga su frekventne, zanimljive i sigurno su, kada je koreografija u pitanju, najbolji dio filma.

Problem filma predstavlja nedostatak kvalitetnog negativca. Hei Chu Ying (Yee Yeun) je vrlo loš izbor za ulogu, ne samo što atletski nije na nivou Cartera i Polly, već što jednostavno nema nikakvu harizmu. Loše momke u većini kung fu filmova igrali su Hwang Jang Lee, Lo Lieh, Chan Shing ili Chang Yi, pa je malo neobično gledati nekog dugog u takvoj ulozi. U posljednjoj borbi on se pojavljuje na stolici iz koje kao gimmick iskaču još četiri borca koji liče na njega. To malo pomaže kvalitetu akcije, ali ukupno gledano, kraj je prilično razočaravajući.

18 Bronzemen je začetnik svojevrsnog podžanra kung fu-trening filmova, čiji je vrhunac svakako The 36th Chamber Of Shaolin. Možda akcija u filmu ne izgleda tako autentično kao kod Lau Kar Leunga, Kou to vjerovatno i nije bila namjera, međutim, po mom sudu, ovaj film sigurno spada u sam vrh njegovog opusa. 

Kuo nije bio imun na samorecikliranje, slijedili su nastavci Return of the 18 Bronzemen, Blazing Temple i The 8 Masters. Nastavci uslovno, jer u Return of the 18 Bronzemen Carter Wong igra Imperatora koji završi kao iskušenik u Šaolinu, dok se Tien Peng pojavljuje samo nakratko u kameo ulozi. Ostali filmovi su samo preko bronzanih ljudi imali veze sa originalom, doduše, u The 8 Masters dobar dio treninga je preuzet iz prvog filma. 

Na netu može da se nađe dabovana verzija od samo 77 minuta iz koje je izbačen dobar dio treninga, kao i verzija na mandarinskom sa engleskim prevodom duža 15 minuta. Preporučujem ovu drugu.