Shaolin Temple (1976)

Shao Lin si 
Režija: Chang Cheh 
Koreografija: Hsieh Hsing                                                                                                                                  Uloge: Fu Sheng, Chi Kuan-Chun, Wai Wang

U tretiranju istorije u kung fu filmovima hongkonški autori su, otprilike, kao Klingonci; vole da se njome bave, ali je uglavnom prilagođavaju sebi, tumače onako kako im odgovara i ne osvrću se previše na istorijske činjenice. Legende i mitovi se isprepliću sa istorijom te stvaraju zbrku u datumima, događajima, ličnostima... Rezultat toga je da imamo ne samo različite interpretacije legendi već često legendarni i autentični likovi iz različitih epoha pojavljuju se zajedno u filmovima koji su u prolozima uvijek predstavljeni da su rađeni prema ”istorijskim događajima”. To može da izazove popriličnu konfuziju kada se obrađuje jedna tema (npr. paljenje Šaolina) iz više uglova, a pogotovo kada jedan autor (u ovom slučaju Chang Cheh) istu temu obrađuje na različite načine u svojim filmovima.Već sam se dosta bavio Šaolinskim filmskim krugom, serijalom filmova o tradiciji Šaolina u kojem su se dosta kreativno tumačili događaji vezani za hram. U filmu Shaolin Temple, koji je četvrti nastavak serijala, Cheh nastavlja da istražuje mitologiju hrama i iz raznih uglova priča priču koja je u mnogim segmentima dosta slična prethodnim dijelovima, a opet dovoljno različita da se ne ponavlja.

Istorijski događaji u Shaolin Temple idu, otprilike, ovako: 1644 pala je Ming dinastija nakon koje Mančurijanci osnivaju svoju Qing dinastiju, koja će potrajati sljedeća dva i po vijeka do stvaranja republike. Dvadeset godina kasnije, Ming lojalisti, koji su se skrivali na Tajvanu, šalju grupu svojih pet mladih boraca u Šaolin. Njihov zadatak je bio da uče šaolinske borilačke vještine, šire anti-Qing propagandu i čekaju. Nakon napada Xilua sa sjevera, Imperator Qinga je pozvao u pomoć sve raspoložive snage, na šta se odazvalo 128 monaha iz Šaolina koji su porazili neprijatelja. Imperator je ponudio bogatstvo monasima, ali, oni su željeli samo da se vrate u hram i da nastave sa svojim aktivnostima. Ipak su kao nagradu prihvatili Imperijalni pečat koji ih je jedno vrijeme štitio. Vijest o njihovom herojstvu se brzo širila te su stekli poštovanje u svim dijelovima Carstva. To je rezultiralo velikom broju kandidata koji su dolazili iz raznih provincija Kine želeći da nauče šaolinske borilačke vještine, pa je hram počeo da prima sve više iskušenika. Kako je Šaolin vremenom postao utočište za Ming lojaliste i razne anti-Qing elemente, sud Qinga je to protumačio kao zavjeru protiv Imperatora i naredio uništenje hrama.

Legenda kaže kako je 1735. vladin službenik došao u Šaolin da se pomoli i zapali svijeće, da bi bio uhvaćen u pokušaju krađe Imperijalnog pečata i najuren iz hrama. Nakon neuspješne krađe odlazi Imperatoru Yong Zhengu, kome je prenio kako je danima špijunirao monahe u Šaolinu te da oni planiraju subverzivne aktivnosti protiv Qinga. Imperator je odmah naredio invaziju u kojoj je Šaolin spaljen do temelja a skoro svi monasi poubijani. Prema legendi, preživjeli su samo petorica – isti monasi iz prethodne verzije događaja. Tih pet monaha, Cai De Zhong (Ti Lung), Li Se Kai (Yueh Hua) Hu De Di (David Chieng) Fang Da Hong (Wong Chung) i Ma Cao Xing (Tony Liu), postali su poznati kao Pet Predaka Šaolina. Film Shaolin Temple govori o njima, novim iskušenicima Fong Sai Yuku (Fu Sheng), Hu Huei Chenu (Chi Kuan Chun) i  Hung Hsi Kuanu (Wai Wang), te njihovim aktivnostima prije paljenja hrama i posljednjem obračunu neposredno pred paljenje hrama. Nakon uništenja hrama, pet majstora su se razišli na razne strane kako bi dalje širili svoje učenje. Hu De Di i Cai De Zhong su sa svojim učenicima otišli u Fuijan provinciju i osnovali novi južni hram.

Prema drugoj verziji događaja, opet za vrijeme Imperatora Yong Zhenga, Qing špijuni su podmitili monaha Ma Fu Yia (u nekim verzijama priče Pai Mei) da im pomogne u uništenju hrama. Od 128 monaha u Šaolinu, Ma Fu Yi je bio rangiran kao sedmi, zbog čega se do danas u hramu broj sedam smatra nesrećnim. Navodno je jednom prilikom nepravedno kažnjen, što je kod njega izazvalo burnu reakciju i prelazak na stranu Qinga je bio način da se osveti onima koji su ga kaznili. Ma je vojnicima Qinga nacrtao karte Šaolina, pokazao sve tajne prolaze, izlaze, te zamke oko hrama, utabavši tako put uništenja Šaolina i pokolja monaha.

Na početku filma, iskušenici kleče ispred Šaolina danima bez hrane i vode, a samo najizdržljiviji prolaze inicijaciju te bivaju primljeni u hram. Među primljenima se nalaze Fong Sai Yuk, Hu Huei Chen i Hung Hsi Kuan. Pošto se stvari brzo odigravaju razlozi njihovog dolaska pred hram, od samog starta, nisu dovoljno objašnjeni. Znamo da su većinom Ming lojalisti i da se Fong prijavljuje da bi osvetio oca. U okviru glavne radnje postoji taj uslovno rečeno podzaplet vezan za pokušaj Fong Sai Yuka da pobjegne iz hrama kako bi se osvetio. Na početku je samo Hu Huei Chenu dozvoljeno da uči borilačke vještine, međutim, dolaskom grupe pobunjenika u hram stvari se mijenjaju. Radi se o grupi bivših monaha na čelu sa Hu De Diem (David Chiang) i Cai De Zhong (Ti Lung), takođe Ming lojalistima koji pronalaze utočište u Šaolinu nakon poraza u sukobu sa Mančurijancima. Fong Sai Yuk i Hu Huei Chen, koji su nakon godina napornih treninga usavršili svoje borilačke vještine, odlučuju da napuste hram, ali, da bi to uradili, moraju da prođu kroz Luohan Hall sa Bronzanim ljudima (Bronzani ljudi u Chehovoj varijanti su Drveni ljudi). U međuvremenu, Fong saznaje da se u hramu krije Qing špijun koji organizuje zavjeru. On pokušava da na vrijeme obavijesti monahe o Imperatorovoj namjeri da uništi Šaolin. Ipak, Mančurijanci su brži, događa se neizbježno i monasima ostaje samo da skupo prodaju svoju kožu.

Kada je u pitanju različito tumačenje istorijskih izvora i legendi, u filmu postoji priličan broj nelogičnosti vezanih za likove i događaje. U Shaolin Templeu se pojavljuju Fong Sai Yuk, Hu Huei Chen i Hung Hsi Kuan, koji će kasnije postati dio čuvenih 10 Tigrova Šaolina. Oni treniraju u južnom Šaolinu iako istorijski izvori kažu da su rođeni nakon paljenja hrama i nikako nisu mogli bili tamo. Tigrovi takođe nisu bili Šaolinski monasi, osim San Tea, već samo pobunjenici i borci odani hramu. Takođe, u filmu Fong Sai Yuk prolazi Luohan Hall gdje se nalazi 108 Bronzanih ljudi Šaolina, zatim bježi iz hrama kroz tunel kako bi se osvetio Mančuriancima za smrt oca. Luohal Hall je zaista bila jedna od 35 komora u hramu, ali onoga južnog u Fuijanu. Legenda kaže da je Fong Sai Yuk pobjegao iz hrama, ali ne iz Šaolina u Henanu, već iz hrama u Fuijan provinciji koji je tek kasnije sagrađen.U filmu se pojavljuje i Wing Chun, monahinja koja je izmislila čuveni stil koji po njoj nosi ime, kao savjetnica Hu De Di i Cai De Zhonga, a za to opet ne postoje istorijski izvori niti ih neka legenda dovodi u vezu.

Iako se pretpostavlja da je Imperator Shunzhi (1644-1661.) zapravo bio taj koji je zapalio Šaolin nakon pohoda 1647. godine, u legendama, literaturi, a kasnije i na filmu, paljenje hrama veže se uglavnom za ime Yong Zhenga (1723-1735). Jedan od razloga je, vjerovatno, što u svim legendama Fong Sai Yuka,Yong Zheng predstavlja direktnog antagonistu. U njegovo vrijeme, bilo je zabranjeno praktikovanje šaolinskih borilačkih vještina i monasi su morali da vježbaju krijući se. Takođe, za običan narod ne samo da je bilo zabranjeno nošenje i posjedovanje oružja već je i broj noževa ili bilo kakvih oštrih predmeta po domaćinstvu bio ograničen. Brakovi između Mančurijanaca i ostalih stanovnika Kine su bili strogo zabranjeni, dok je Qing sud propagirao pušenje opijuma, koji je opet za Mančurijance bio zabranjen. U tom periodu, kao odgovor na represalije Qinga nastaju novi šaolinski stilovi koje se prenose u tajnosti. Imperator Yong Zheng se pojavljuje kao siva eminencija u velikom broju kung fu filmovima, prije svega u onima koji za temu imaju paljenje hrama i progone Ming lojalista. Nekada se pominje samo u prolozima, dok je u nekim filmovima mnogo više zastupljen, poput The Blazing Temple Josepha Koua – koji, takođe, obrađuje temu paljenja Šaolina. U serijalu Flying Guillotine, Yong Zheng je idejni tvorac giljotina i vođa specijalnog tima ubica koji se krvavo obračunava sa Ming lojalistima. I u tom filmu je prikazana još jedna verzija njegove smrti. U 18 Bronzeman serijalu okosnica priče je njegov odnos prema Šaolinu. U prvom dijelu prolazi obuku u Šaolinu, dok u drugom, nakon što postaje Imperator, pokušava da uništi hram. Izvori ne pominju da je ikad prošao bilo kakvu obuku u hramu i to se čini malo vjerovatno. Mada, prema nekim izvorima, njegov deda, Imperator Shunzhi, bio je monah i vjerovatno odatle potiče legenda. Pretpostavlja se da je nakon 13 godina vladavine Yong Zheng ubijen od strane atentatora, dok jedna od legendi kaže da se otrovao ispijajući "eliksir mladosti".

Prvi film u serijalu, Men from the Monastery, opisuje događaje prije paljenja manastira i zapravo prati paralelenu priču kao Shaolin Temple, sa razlikom da ovdje Chang Cheh uvodi rivlasku školu kao antagoniste glavnim junacima. U filmu se pojavljuju Fu Sheng kao Fong Sai Yuk, Chi Kuan Chun kao Hu Huei Chen, dok Hung Hsi Kuana umjesto Wai Wanga glumi Chen Kuan Tai. Treći nastavak 5 Shaolin Masters, prati doživljaje preživjelih monaha nakon izdaje Ma Fu Yia i paljenja hrama. Oni organizuju Hong ligu (Red Flower paviljon) i zavjetuju se na borbu protiv Qinga. Iako se radi o drugoj verziji legende o Šaolinu sa Meiem kao izdajnikom, zapravo je u pitanju nastavak priče koju gledamo u Shaolin Temple. Međutim, ovdje nema Fong Sai Yuka i Hung Hsi Kuana, jer se film bavi isključivo sudbinom monaha. Interesantno je da samo Ti Lung, David Chiang i Wang Lung Wei kao Mai (koji gine u oba filma) repriziraju svoje uloge, dok Fu Sheng i Chi Kuan Chun igraju dvojicu od Pet Predaka Šaolina.

 

Ti Lung, David Chiang, Fu Sheng, Chi Kuan Chun i Meng Fei

Shaolin Martial Arts je kao i 5 Shaolin Masters vremenski smješten u period nakon paljenja hrama. Šaolinske škole su se već raširile po carstvu i Mančurianci pokušavaju na sve načina da ih unište. Među antagonistima je neizbježni Wang Lung Wei. Ovo je, vjerovatno, najbolje koreografisani film u serijalu jer su na njemu radili Lau Kar Leung i Tong Gai. Heroes Two je priča o Fong Sai Yuku (Fu Sheng) i Hung Hsi Kuanu (Chen Kuan Tai) kao učenicima monaha Zhi Shana, jednog od Pet Mudraca iz Šaolina. Hung Hsi Kuan je u bijegu nakon paljenja hrama i biva uhvaćen od Mančurijanaca. Fong Sai Yuk kopa tunel kako bi ga spasio kao svojevremeno kada je i sam bježao iz Šaolina. Jedna od nelogičnosti filma je ponovo upoznavanje Fong Sai Yuka i Hung Hsi Kuana, iako ovaj film hronološki dolazi kasnije u odnosu na Men from the Monastery, u kojem se ovaj dvojac poznaje i trenira zajedno. Ako sve ovo izgleda konfuzno na papiru, na filmu je možda i komplikovanije. Bitno je naglasiti da, iako filmovi obrađuju nekoliko verzija istih događaja sa čestim preklapanjima, kao i veliki broj likova i situacija koje je teško popamtiti, to nije neophodno da bi razumjeli šta se dešava, već jednostavno treba pratiti glavni tok priče vezan za Fong Sai Yuka i Pet Predaka Šaolina.

Shaolin Temple je posljednja Chehova saradnja sa Ti Liungom i David Chiangom, koji su u drugom planu (iako je Ti Lung na omotu američkog DVD izdanja filma) u odnosu na tada nove zvijezde Fu Shenga i Chi Kuan Chuna kao glavne protagoniste filma, dok se po prvi put, doduše u sporednim ulogama, u filmu zajedno pojavljuju budući junaci njegovog Venoms serijala (Sun Chien, Phillip Kwok, Lo Meng, Lu Feng, Wai Pak). Chang Cheh je zajedno sa Ti Lungom i David Chiangom (poznati kao “Čelični trio” Shaw Brothers produkcije) u period između 1969. i 1976. snimio čak 28 filmova. Cheh je tokom karijere tematski uglavnom ostao na terenu sukoba Ming patriota i Qing zavojevača, mada je ponekad osim zlih Qinga ubacivao i neke druge antagoniste. Npr. u Naval Commandos loši momci su Japanci, u Boxer  Rebellion Evropljani, ipak, u velikoj većini njegovih filmova antagonisti ostaju Mančurijanci.

Osim što je posljednji film “Čeličnog trija”, zanimljivo je da Shaolin Temple označava i prelaz u posljednju fazu Chang Chehove karijere – treću Venoms fazu. Prva faza se računa od One-Armed Swordsmana i Heroic Bloodshed perioda, druga od Heroes Two do završetka Šaolinskog kruga sa Shaolin Templeom kao posljednjim filmom u serijalu. To je vidljivo i na koreografiji u kojoj se prilično odstupa od realnih borbi koje je uspostavio Lau Kar Leung. Mnogo je više trampolina, akrobatike i skakanja nego u ranijim Chehovim filmovima. Taj stil, uz obilato korišćenje raznih vrsta oružja (Venomse su uglavnom bili zaduženi za oružje),  postaće zaštitini znak posljednje faze Chehove karijere u Shaw Brothersu.

Koreografiju je radio Hsieh Hsing, Chehov saradnik u periodu Šaolinskog filmskog kruga. Hsing je bio glavni koreograf kod Chang Cheha od odlaska Lau Kar Leunga 1975. (nakon filma Marco Polo), dok Robert Tai nije preuzeo njegovu ulogu. U tom periodu je radio na nekoliko bitnih filmova (Shaolin Temple, 7 Men Army, Shaolin Avengers, New Shaolin Boxers) i izučio zanat u ozbiljnoj produkciji, što mu je pomoglo u nastavku karijere. Stil orkestriranja akcije u Chehovim filmovima, koji je krajem šezdesetih i dobrim dijelom  sedamdesetih sa svojim timom bio na vrhuncu kreativnog napona,  već 1976. je izgledao malo zastarjelo. Razlog toga je pojava nove generacije koreografa iz opere, kao što su bili Sammo Hung, Yuen Woo Ping, kasnije i Jackie Chan, koji su brzinom, fluidnošću akcije i atraktivnim akrobacijama koreografiju digli na mnogo viši nivo. To ne znači da je akcija u filmu loša, Hsieh Hsing u najgorem izdanju je spadao među najbolje koreografe u Shaw Brothersu, ali je očigledno da kada poredite npr. Iron-Fisted Monk, Sammo Hungovu debitantsku režiju, koju je radio iste godine za Golden Harvest, razlika u brzini akcije je očigledna.

Fokus filma je na treninzima iskušenika u Šaolinu, od kojih svaki usavršava svoj poseban životinjski stil (Tigra, Ždrala, Zmije, Zmaja i Leoparda). Scene treninga su sjajno odrađene i  vjerovatno inspiracija Lau Kar Leungu da ih unaprijedi par godina kasnije u kultnom The 36th Chamber of Shaolin. Tokom treninga monasi zadaju dosta neobične vježbe za iskušenike, između ostalih balansiranje na kamenju ili koriste tehniku miješanja riže kako bi ih naučili korišćenje Guna – motke kao praoružja svih borilačkih vještina i najvažnijeg oružja u Šaolinu. Gun ili Bo se kasnije razvio u Cudgel – drvenu motku kojoj je jedan kraj bio veći od drugog – kao jedno od najkarakterističnijih kineskih dugih oružja. Izgledom je podsjećao na tradicijonalni buzdovan, na čiji su se vrh stavljali metalni šiljci. Uz strijele i koplja, najčešće je korišćen u kineskoj pješadiji. Cudgel se pravio od bambusa, a vremenom su iz njega nastala i neka druga oružja od kojih je najpoznatije three-section staff, koji je zapravo Cudgel slomljen na dva mjesta i povezan običnim kanapom ili lancem. Po jednoj verziji oružje je napravio Chao Hong Yin, prvi Imperator Song Dinastije, a po drugoj, koja je detaljno prikazana u već pominjanom The 36th Chamber of Shaolin, three-section staff je izumio monah San Te tako što je tokom treninga slučajno polomio motku na dva mjesta, a zatim je povezao kanapom.

Poznato je da je, za ove filmove, Lau Kar Leung individualno radio sa Fu Shengom kako bi ga maksimalno fizički pripremio za ulogu Fong Sai Yuka. Prema legendi, Fong Sai Yuk je bio najbolji borac od svih majstora Šaolina i evidentna je namjera da mu se da više prostora na filmu te da izgleda moćnije od ostalih. U borbama "jedan na jedan" bilo je teže sakriti nepoznavanje vještine iz prostog razloga jer nije bilo statista kao u grupnim borbama koji bi skretali pažnju. Tu se Fu Sheng sjajno snalazio i očigledan je njegov napredak u odnosu na Heroes Two, koji je sniman dvije godine ranije. Njegovi leteći udarci izgledaju vrlo moćno a posebno dolaze do izražaja u duelu sa Ku Fengom, koji igra vođu Imperijalne garde i koji se pokazao kao više nego dobar rival Shengu i ostalima.

Wang Lung Wei

Još jedan u nizu loših momaka zlatnog doba kung fu filma bio je Wang Lung Wei. Lung Wei je glumio u svim ključnim filmovima pod rediteljskom palicom Chang Cheha, kasnije i kod Lau Kar Leunga. U Shaolin Temple je u svojoj standardoj ulozi glavnog negativca Ma Fu Yia. Počeo je u Five Shaolin Masters (1974), tako što ga je Cheh primijetio kao statistu i ponudio mu ulogu. Kod Lau Kar Leunga je, ipak, dobijao mnogo veće role, među kojima su najpoznatije bile one u Dirty Ho (1979), Return to the 36th Chamber (1980), Martial Club (1981) i The Eight Diagram Pole Fighter (1983). Spadao je u fizičke dominantnije glumce, što ga je kandidovalo za uloge glavnih negativaca, henchmena i raznih nasilnika.

U posljednjoj borbi imamo, neizbježan, Chehov slow-motion u scenama pogibija i upotrebu drečave krvi, doduše, ni blizu kao u njegovoj Bloodshead fazi. Uopšte gledano, film je mnogo manje krvav od prethodnih Chehovih filmova. Ono što je ostalo nepromijenjeno je razvučena posljednja borba – traje preko dvadeset minuta i koliko god to dobro zvuči, rezultat nije sjajan. Scene masovnih borbi su dobro koreografisane ali predugo traju i postaju repetativne i monotone. Koreografije koje traju duže, a snimane iz jednog kadra, za glumce i statiste mogle su da predstavljaju problem jer ih je bilo mnogo teže zapamtiti. Jedan od načina savladavnja takvih koreografija u old school filmovima je izgovaranje poteza naglas kako bi se obavještavajući rivala o sledećem potezu lakše koordinisali pokreti. Prosto rečeno: što se više urlikalo, akcija je bila brža i raznovrsnija. Poznato je da su svi SB filmovi snimani bez zvuka i da su udarci u borbama i dijalozi glumaca kasnije sihronizovali. Lau Kar Leung je tu tehniku često koristio u Chehovim filmovima, Hsieh Hsinga je takođe preuzima, a posebno je vidljiva kod Gordona Liua u skoro svim filmovima koje je radio sa Leungom.

Shaolin Temple ne treba brkati sa istoimenim Jet Lievim filmom iz 1982., koji je bio prvi kung fu film sniman u kineskoj produciju na autetntičnim lokacijama sjevernog Šaolina sa idejom da se kapitalizuje na popularnosti hrama, kojem je doprinio upravo Chang Cheh sa svojim filmovima.

Šaolinski krug kao serijal nije lako pratiti iz mnogo razloga: naracija je prilično konfuzna, priče se često preklapaju, glumci koji igraju jedne uloge u nastavcima igraju potpuno druge, negativci  koji ginu u jednom filmu u sljedećem jednostavno oživljavaju… Ipak, ovi filmovi nisu zamišljeni od strane Chang Cheha kao klasičan serijal, već kao pregled svih legendi prije i neposredno nakon paljenja hrama ispričanih iz raznih uglova. Kao takav, uz sve mane, on je sigurno najbolji serijal filmova o Šaolinu ikad napravljen i fanovi kung fu filmova ga ne bi trebali propustiti.

The Heroic Ones (1970)

Shi san tai bao

Režija: Chang Cheh

Koreografija: Lau Kar-Leung, Tong Gai

Glume: David Chiang, Ti Lung, Ku Feng

Početkom sedamdesetih Chang Cheh je kao reditelj bio na vrhuncu svog kreativnog rada. Nakon što je okončao saradnju sa Jimmy Wang Yuom, vrlo brzo je pronašao zamjenu u Davidu Chiangu i Ti Lungu i formirao tim koji će ostati upamćen kao "The Iron Triangle" borilačkog filma. Filmovi sa Chiangom i Lungom nisu postigli komercijalni uspjeh One-Armed Swordsmana (1967), ali su imali svoju publiku i zarađivali sasvim dovoljno da Chehu obezbijede status najvažnijeg reditelja Shaw Brothersa te mu garantuju potpunu kontrolu nad budućim projektima.  

The Heroic Ones spada u Chang Chehovu kanonsku fazu Heroic Bloodsheda (termin koji je skovao engleski kung fu entuziasta Rick Baker) u kojoj su nastali njegovi najbolji filmovi. Za razliku od filmova smještenih u Šaolinski krug, gdje je naglasak bio na opisivanju šaolinskih legendi, najčešći motiv ove faze je sudbina usamljenog i beskrupuloznog osvetnika, posebno u serijalu One-Armed Swordsman i Return of the One-Armed Swordsman (1969), ali i kasnije u filmovima The Wandering Swordsman (1970), Delightful Forest (1972) i The Blood Brothers (1973), koji su slijedili zadatu formulu. The Heroic Ones se izdvaja po tome što se bavi temama i likovima nešto drugačijim od karakterističnih Chehovih filmova. Cheh se ovoga puta fokusirao na porodične odnose i njihove unutrašnje obračune kojima prilazi kombinovanjem realističnog i fantastičnog, a i mnogo je ambiciozniji na planu priče i razrade likova.  

Priča seže duboko u istoriju, u vrijeme invazije mongolskih osvajača Tang Dinastije, što je otprilike 1000 godina prije tradicionalnih Ming-Qing tema borilačkog filma. Imperator poziva Li Ke Yunga (Ku Feng) i njegovih trinaest sinova - generala, da uguše pobunu i povrate grad Changanom koji je pod kontrolom pobunjenika. U međuvremenu se organizuje banket na kojem Li Ke Yung i Zhu Wen (Chan Sing) udružuju snage i postaju saveznici u borbi protiv vođe pobunjenika Wang Chaoa (Li Hoi-Lung). Li Ke Yung bira najmlađeg, trinaestog sina Li Tsun Hsiaoa (David Chiang), da vodi akciju oslobađanja zajedno sa devetoricom generala. Među braćom od početka postoji rivalstvo i spletkarenje koje vremenom postaje sve izraženije, a u koje je svoje prste umiješala rivalska strana na čelu sa generalom Chaom. Sve to kulminira kada četvrti sin Li Cun Xin, postaje ljubomoran na mladog generala i zajedno sa Zhu Wenom organizuje zavjeru protiv Li Ke Yunga i ostalih generala.

                                                                   Bolo

Osim David Chianga i Li Tunga, ostatak glumačke ekipe čine: Ku Feng, Chan Shing, Lily Li, Chin Han, James Nam, Wang Chung, Bolo Yeung, Cliff Lok, Lo Wai, Lau Kong i mnogi drugi. Zapravo, skoro sve relevantno što je Shaw Brothers u to vrijeme imao pod ugovorom. Priča je neobično koherentna za jedan film sa velikim brojem likova i tu dolazi do izražaja Chehovo rediteljsko umijeće. On je u svojim ranim filmovima znao da odvoji bitno od nebitnog te da ispriča koliko-toliko koherentne priče, što ga je razlikovalo od većine reditelja SB filmova. Ipak, to se odnosi samo na prvu fazu njegove karijere. 

Tematsko i pripovjedačko sazrijevanje Chang Chehovih filmova skoro da ne postoji (bar ja nisam primjetio). Rani radovi sa kraja šezdesetih izgledali su mnogo zreliji od kasnije faze. Teško je porediti The Magnificent Trio (1966), koji je bio rimejk  Three Outlaw Samurai u režiji Hideo Goshae, čija chambara estetika je posebno uticala na Cheha, One-Armed Swordsman (1967) ili Golden Swallow (1968), sa njegovim kasnijim radovima. Naravno, ovdje ne govorim o vizuelnom aspektu Chehovih filmova koji su uvijek bili na nivou (ne računajući njegovu niskobudžetnu tajvansku fazu koja je grozomorna) i prava su uživancija za ljubitelje azijske akcije, ali prilično su deficitarni u razvoju likova i kvalitetnim zapletima. Sa druge strane, iako je imao jasno definisane likove, Chehov Šaolinski krug patio je od praznog hoda i prilično konfuznog pripovjedanja. Oni su zapravo bili najbolji primjer gledanja istog filma.

The Heroic Ones tu dođe na pola puta u tranziciji između njegove prve faze i šaolinske kung fu faze. Chehu je još uvijek bilo stalo da pravi velike akcione spektakle, a ni njegov stalni saradnik Ni Kuang nije bio blizu hiperproduktivnog ludila u kome će se naći za par godina. Ovdje akcija dolazi prirodno, a zadovoljavajuće količine borilačkih scena su na pravim mjestima u pravo vrijeme kada to priča zahtijeva. To ne znači da nije bilo pretjerivanja i pokušaja da se u malo prostora strpa previše akcije. Ali, o akciji kasnije.

Chang Cheh je 1969. godine Jimmy Wang Yua zamijenio sa dva anonimna momka David Chiengom i Ti Lungom, koji su prethodno radili kao statisti na nekolko njegovih filmova, i uz scenaristu Ni Kuanga i kamermana Kung Mu Taoa, napravio nukleus sa kojim će sarađivati u najproduktivnijem periodu svoje karijere. Ti Lung, koji je imao nevjerovatnu harizmu i u svom nastupu objedinjavao sjajne atletske sposobnosti, stav i ubjedljivost, umjetničko ime je dobio prevodom na kantonski imena čuvene francuske zvijezde Alana Delona. Običaj u Shaw Brothersu je bio da mladi glumci koji bi potpisali profesionalne ugovore nauče neku borilačku tehniku ili kombinuju nekoliko njih. Pošto su glumci većinu vremena provodili na setovima, koreografi i statisti su im na licu mjesta davali časove raznih borilačkih vještina. Ti Lung nije imao nikakvo predznanje, ali se interesovao za Wing Chun, te je uskoro počeo intenzivno da trenira i da se pojavljuje u manjim ulogama, sve dok nije zapao za oko Chang Cheha.

Za razliku od Lunga, David Chiang je poticao iz glumačke porodice i imao prilično filmsko iskustvo prije nego što je postao dio Chehove ekipe. Cheh ga je primjetio na setu Golden Swallowa, prepoznao njegov talenat i urođene atletske sposobnosti, te mu odmah ponudio glavnu ulogu u Wandering Swordsmanu (1970). Slijedili su Duel of Fists (1971), The Deadly Duo (1971), The New One-Armed Swordsman (1971) i Angry Guest (1972).
Chang Cheh je inspiraciju za svoje sljedeće filmove pronašao u wuxia noveli Water Margin,  koja je bazirana na kineskoj narodnoj legendi često adaptiranoj kako za operu i pozorište tako i za film i televiziju. Novelu je  pretočio u filmove The Water Margin (1972), Delightful Forest (1972) i konačno All Men Are Brothers  (1974). U filmu Blood Brothers, prvi put se pozabavio odnosom Qing okupatora i otporom Ming lojalista. Uspjeh ovog filma utrao je put za talas filmova koji su kao temu imali odnos Qinga i Minga. Zatim je uslijedio „Šaolinsi filmski krug“, preko kojeg se  bavio legendama koje su bile vezane za hram Šaolin. Ove filmovi su obilježili vrlo nasilne koroegrafije iza kojih su stajali Lau Kar Leung i Tong Gai, koje je Cheh primjetio par godina ranije u filmu Jade Bow (1966), konkurentske Great Wall produkcije. Njihov rad se osjetio na koreografiji koja je postala brža, fluidnija, dok su dueli sa mačevima postali mnogo realističniji posebno zahvaljujući Tong Gaiu. The Water Margin je nakon uspjeha Five Fingers of Death plasiran na američko tržište kao Seven Blows of the Dragon u skraćenoj i dabovanoj verziji. Film je u bioskopima prošao prilično nezapaženo, ali je VHS distribucijom publika upoznala najveće zvijezde SB produkcije tog vremena Davida Chianga i Ti Lunga i zapravo pomogla da se premosti vrijeme do pojave remasterovanih DVD izdanja iz Celestiala sa skoro kompletnom SB bibliotekom. Iz tog perioda se izdvaja i film Vengeance!, koji nije bio klasičan Chehov yanggang film već se radilo o modernom akcionom trileru sa Chiangom u ulozi osvetnika ubijenog brata, kojeg je, naravno, igrao Ti Lung.

Na kraju saradnje sa Chehom, Lung i Chiang su pošli svojim putem. Ti Lung je produžio uspješnu karijeru u Yuen Chorovim wuxia filmovima, dok je David Chiang sa manje uspjeha nastavo da snima  filmove za SB reditelje kao što su bili Pao Hsieh Lieh, Lau Kar Leung (Shaolin Mantis), Ho Meng Hua (Shaolin Hand Lock, Abbot of Shaolin), da bi se početkom osamdesetih i on prebacio na Tajvan. 

Shaw Brothers je od svog nastanka kopirao Holivudski studio sistem; filmovi su skoro isključivo snimani u studijima, snimani su bez tona da bi snimljeni materijal naknadno bio sinhronizovan, glumci su bili pod dugogodišnjim ugovorima i nisu mogli da nastupaju ni za jednu drugu produkciju. Dizajn Shaw Brothers studija, sa skupom scenografijom, setovima i  kostimima za to vrijeme (rane sedamdesete) zaista je bio vrhunski i zapravo nije imao ozbiljnu konkurenciju.

Međutim, vremenom su stvari počele da se mijenjaju i SB je polako gubio utakmicu sa konkurentima. Nakon što je Golden Harvest sa Bruce Leejevim filmovima počeo da zarađuje mnogo više na bioskopskim blagajnama,  nezavisni producenti su vidjeli šansu za zaradu producirajući kung fu filmove. Iako su produkcijiski bilo ispod uslova SB, nezavisne produkcije su plaćale mnogo više po filmu, a to je bila inicijalna kapisla da glumci ali i reditelji počnu da raskidaju ugovore sa Shaw Brothersom. Prvi takav izolovan slučaj bio je sa Jimmy Wuom, koji je otišao nazadovoljan svojim statusom. Njegov odlazak 1971. godine nije izazvao neko veće osipanja, međutim kada je Chen Kuan Tai na pola snimanja filma The Flying Guillotine 2 napustio produkciju i otišao na Tajvan, uslijedio je talas odlazaka glumaca, reditelja i pomoćnog osoblja u produkcije koje su nudila više novca. Neke od tih produkcija su trajale vrlo kratko – snimile bi par filmova i ugasile se, neke nešto duže, ali su se uvijek javljale nove i ambicionznije (First Films, Goldig, Eternal, Seasonal, Cinema City) kao direktna konkurencija Shaw Brothersu.

Shaw Brothers se jednostavno nije mogao prilagoditi novim uslovima na tržištu, promjenama koje su se dešavale u industriji, kao i ukusu publike kojoj reciklirane SB priče više nisu bile zanimljive. Na kraju je Cinema City bio taj koji je zabio posljednji esker u SB kovčeg, jer su svojim komedijama, kao i skupim i atraktivnim produkcijama potpuno porazili Shaw Brothers na blagajnma. Čak i wuxia ekstravagance, koje je studio producirao pred sam kraj ere, nisu bile dovoljne da ih spasu. Slični sadržaji su se već uveliko emitovali na TV stanicama i bilo je logično da sledeći korak za braću Shaw bude gašenje filmske produkcije te prelazak na TV.

Za SB glumce koji su dolazili na Tajvan, važnu ulogu imali su reditelji koji su ranije radili u Shaw Brothers i već stvorili svoju bazu na Tajvanu. Najpoznatiji među njima su bili dugogodišnji Chehov asistent Pao Hsieh Lieh, koji je za SB režirao između ostalog Finger of Doom (1972) i The Shadow Boxer (1974), te takođe još jedan Chehov asistent Wu Ma. Osim kao reditelj, Wu Ma je ostvario ozbiljnu karijeru kao sporedni glumac u mnogim produkcijama. Zbog svog brižnog smrežuranog lica bio je idealan tip glumca za dedu ili oca djevojaka koje su se zaljubljivale u wuxia heroje.

Zahvaljujući Pao Hsieh Liehu i Wu Mau, mnogi SB glumci nisu morali da lutaju okolo već su vrlo brzo pronalazili posao u njihovim filmovima. Neki su se kratko zadržali, npr. Ti Lung, koji je snimio samo nekoliko filmova The Heroes (1980), The Revenger (1980) i Kung Fu Emperor (1981), i nezadovoljan uslovima, vratio se u SB, dok je David Chiang na Tajvanu ostao mnogo duže. U novoj sredini je upravo zahvaljujući Pao Hsieh Liehu snimio Blooded Treasury Fight (1979) te tako započeo drugi dio karijere. U, ne baš impresivnoj, kolekciji naslova iz tog perioda izdvaja se njegova saradnja se rediteljem Eric Tsengom na klasičnim kung fu filmovima The Challenger (1979) i The Loot (1980), u kojima je glumio sa još jednim izdankom Shaw Brothersa Normanom Chuom. Posljednji put se udružio sa Chang Chehom i Ti Lungom 1984. u filmu Shangai 13, svojevrsnom omažu tada već pokojnom Shaw Brothers studiju.

Akcija u The Heroic Ones je kvalitetna, naravno, ne toliko atraktivna kao Lau Kar Leungove kasnije koreografije, ali očigledno da joj je posvećena posebna pažnja. Lau Kar Leungov tadašnji saradnik Tong Gai je, kao i uvijek, odradio odličan posao u izboru oružja i orkestriranju masovnih borbi. Lau Kar Leung i Tong Gai, čiji su se različiti stilovi sjajno nadopunjavali, bili su za Chehove filmove barem jednako važni kao David Chiang i Ti Lung. Masovne borbe u starijim SB filmovima više su ličile na kontrolisani haos nego na pažljivo koreografisanu akciju. Gomila statista bi skakali, mahali mačevima i bacali se u prašinu bez ikakve vidljive koreografije ili pokušaja koordinacije. To kod Gaia, zbog njegovog insistiranja i na najsitnijim detaljima, nije bilo moguće. Doduše, ponekad su izgledale repetativno, međutim rijetko koji ep nam je pružio ovakve masovne borbe, pa i ne treba zamjeriti ako se u par navrata ponavljaju. Dosta borbi je snimljeno na vrlo pažljivo odabranim lokacijama na otvorenom, gdje masovke još više dolaze do izražaja. Trampoline možda nisu baš najsrećniji izbor, jer za razliku od Yuen Chora kod koga se koriste i više ali uravnoteženo pa skokovi i akrobacije izgledaju mnogo prirodnije, ovdje David Chiang skače kao kengur sa trampoline na trampolinu. Takođe, akcione scene su uglavnom snimljene iz više pozicija kamere što dovodi do velikih rezova koji otkrivaju da su masovne borbe sa statistima snimane na dijelove. Naravno, kod Lau Kar Leunga ni kasnije u karijeri montaža nije bila najbolji dio orkestriranja akcije, ali će ipak mnogo vještije prikrivati svoje nedostatke u narednim filmovima. Leung je još uvijek bio u fazi traženja svog stila kojeg će pronaći par godina kasnije u Šaolinskom krugu, kada potpuno napušta trampoline i posvećuje se “realnom kung fu” (Hung Gar – kombinacija šaolinskih stilova Tigra i Ždrala će upravo zahvaljujući Leungu postati jedna od najpopularnijih borilačkih tehnika na filmu). Pošto je Lau Kar Leung kao većina kolega tokom šezdesetih radio operetske koreografije, ova promjena vjerovatno nije došla preko noći i može se pratiti od serijala filmova sa Chehom do njegove prve samostalne režije Spriritual Boxer (1975), koja se koreografski mnogo razlikovala od njegovog tadašnjeg stila. 

Scene krvoprolića, kojih u The Heroic Ones ima zaista mnogo, bile su sastavni dio scenografije Chehovih filmova. I ovdje su prisutni njegovi uobičajeni usporeni snimci heroja na samrti, gomile mrtvih koji se kotrljaju, boraca okupanih u mlazovima krvi itd. Količina nasilja u SB filmovima, za čije je popularisanje zaslužan bio upravo Cheh, kako je vrijeme prolazilo je opadala. Nasilni filmovi sa početka sedamdesetih su zamijenjeni stilizovanim i vješto koreografisanim wuxia spektaklima Yuen Chora. Iako je kod Chang Cheha i u kasnijim filmovima velike količine krvi bile normalan dio scenografije, nisu bile ni blizu onoga što je radio u Heroic Bloodshead fazi. Tokom krvoprolića u filmu, umjesto krvi uglavnom šiklja nešto što mnogo više liči na kečap, mada je to generalna zamjerka Shaw Brothers produkciji tog doba. Zapravo, ne samo tog perioda, do zatvaranja studija 1984. nisu se potrudili da uvezu normalnu krv.

The Heroic Ones je vrhunska produkcija iz najboljih dana Shaw Brothersa i sjajan primjer Chehovog Heroic Bloodsheada sa Ti Lungom i David Chiangom u punoj formi. Zaplet filma je za nijansu komplikovaniji od standardnih Ni Kuangovih priča, akcije je više nego dovoljno sa raskošnim setovima, gomilom statista i epskim scenama borbe koje za svoje vrijeme izgledaju vrlo kompleksno. Sve je to spakovano u uzbudljiva dva sata, i ako vam sam zaplet i ne bude najjasniji, možete se prepustiti vizuelnom ugođaju.