The Valiant Ones (1974)

 
Zhong lie tu

Režija:  King Hu

Koreografija: Sammo Hung, King Hu

Glumci:  Pai Ying, Roy Chiao, Sammo Hung

King Hu je zajedno sa Chang Chehom i Yuan Chorom spadao u “sveto trojstvo” reditelja zlatnog doba wuxia filma. Iako vjerovatno najuticajni i najtalentovaniji, njegov put bio je mnogo trnovitiji od konkurencije. Dok su potonja dvojica karijeru gradila u sigurnoj luci Clearwather Baya, King Hu je prošao putešestvije od Shaw Brothersa, preko Golden Harvesta, do siromašnih tajvanskih produkcija i na kraju Južne Koreje.

Za sve to vrijeme, izgradio je specifičan stil koji su mnogi kopirali, nikada nije pravio kompromise niti se povodio za trendovima, i do kraja je ostao vjeran svom izrazu. Kreativnim rješenjima na planu akcije, prije svega, inovativnim načinom upotrebe kamere i montaže, postavio je osnovu za koreografiju kakvu danas imamo. Tokom karijere, snimao je od potpuno introvertnih Legend of the Mountain i Raining in the Mountain, do nekih od komercijalno najuspješnijih borilačkih filmova, poput Come Drink With Me i Dragon Gate Inn, te posebno A Touch of Zen, po kojem je najpoznatiji. The Valiant Ones je negdje između ovih krajnosti, rađen u skromnijim budžetskim uslovima ali sa više akcije nego ijedan njegov film do tada.

Priča počinje kada novoimenovani guverner provincije dobija zadatak od Imperatora da istrijebi japanske pirate, koji čine zulum lokalnom stanovništvu uz kinesku obalu. Pošto se radi o dobro treniranim  piratima, protiv kojih obična ratna vještina nije dovoljna, neophodno je iskustvo vojnog stratega. Iz tog razloga Imperator angažuje generala Yu Dayou (Roy Chiao) i njegovu desnu ruku Wua (Pai Ying), majstora borilačkih vještina.Yu Dayove metode su neobične jer pokušava na svaki način da izbjegne nasilje, međutim, kada je to nemoguće, pojavljuje se Wu koji eliminiše protivnike u par poteza.Yu, osim pirata, protiv sebe ima i ambicioznog generala Zhaoa, koji ne cijeni previše njegove metode i radi sve kako bi mu srušio autoritet te okrenuo guvernera protiv njega.Yu Dayou, međutim, saznaje da ljudi oko guvernera spletkare sa piratima. On pokušava lukavstvom da dođe do njihovog vođe Hakatatsua (Sammo Hung), tako što u dogovoru sa Wuom pravi klopku, prvo za špijune, a zatim i za pirate koji povjeruju u Wuovu priču da je plaćenik i kako radi za onoga ko mu ponudi više. Pirati zbog njegovih borilačkih vještina žele da ga angažuju, što ga dovodi do piratkog utvrđenja. Kada se nađe u piratskom leglu, mora dokazati da je dostojan, te sparinguje sa tucetom japanskih ratnika. U isto vrijeme i Yu sa svojim ljudima kreće u obračun sa piratima. Od tog trenutka imamo neprestanu akciju do samog kraja filma.

Scenario The Valiant Onesa ima izrazito ozbiljan ton bez komičnih elemenata, što ga prilično odvaja u odnosu na trend filmova koji su štancovani sredinom i krajem sedamdesetih. U to vrijeme, a prošlo je svega godinu dana od smrti Bruce Leeja, trajala je dominacija klasičnih borilačkih filmova "realnog kung fua"  i  komedija braće Hui koje su izlazile iz Golden Harvesta. U poređenju sa Chang Chehovim filmovima koji su imali segmente slapsticka, ali vrlo uravnotežano, Hu nikada nije odustajao od svog stila i teško da se u njegovom kompletnom opusu može pronaći jedan komični chopsocky momenat.

Iako je Sammo Hung bio zadužen za koreografiju, naglasak je mnogo više bio na radu kamere, naglim zumovima i brzoj montaži, nego na borilačkim vještinama glumaca. King Hu je koristio kameru i brze rezove  kako bi intenzivirao akciju i učinio je mnogo atraktivnijom, oslanjajući se i na elemente tradicionalne koreografije poput trampolina. To je postigao krupnim planovima, brzim smjenjivanjem kadrova i konstantnim mijenjanjem uglova iz kojih je snimao akciju. Zumiranje je i ranije korišćeno u borilačkim filmovima, posebno u wuxia žanru uz kombinaciju sa trampolinama i žicom kako bi se proizveo utisak letenja, ali akcija nikada nije izgledala tako intenzivno kao kod King Hua. 

Možda jedan od razloga za ovako koreografisanu akciju je činjenica da Huov omiljeni glumac Pai Ying nije bio trenirani borac, pa se od njega nisu ni mogle očekivati nikakve posebne vještine i akrobacije. King Huovo insistiranje na kratkim ritmičnim borbama uz povremenu upotrebu trampolina pomoglo je da se prikriju svi Pai Yingovi nedostaci. Ovo se posebno odnosi na posljednju borbu na plaži između Sammo Hunga i Pai Yinga, koja je skoro kompletno snimana u krupnom planu. Kada se ova scena poredi sa čuvenom borbom među bambusima na kraju filma A Touch of Zen, koja je snimana na identičan način, napredak je očigledan kako u montaži tako i u brzini akcije. 

King Hu je želio da u operetsku tradiciju inkorporira modernu akcionu koreografiju kako bi akcija izgledala što vjerodostojnije. Za razliku od Chang Cheha, koji je u svojim prvim filmovima mnogo manje pažnje pridavao borilačkoj koreografiji , King Hu je sarađivao ​​sa Han Ying Chiehom, koregrafom koji je potekao iz Pekinške opere. Oni su iskoristili mladu glumicu Cheng Pei Pei, koja je prije filmske karijere bila profesionalna plesačica, i njene pokrete kombinovali sa operetskom akcijom. Kombinacija plesa, operetskih pokreta i borilačke koreografije u njenom izvođenju izgledala je mnogo ritmičnije, fluidnije i atraktivnije na velikom platnu. Takođe, zahvaljujući upotrebi kamere i kvalitetnom montažom akcije na način da su glumci bili stalno u pokretu, postavio je standard za buduće akcione koreografe.

Pokretnu kameru i brze rezove u orkestriranja akcije je maksimalno iskoristio još jedan mladi reditelj Ching Siu Tung, koji je sa filmom Duel to the Death , a kasnije u saradnji sa Tsui Harkom, akcionu koreografiju podigao na viši nivo upravo se oslanjajući na Huov rad. Npr. u Tsui Harkovom filmu The Blade, završna borba je potpuno preuzeta iz The Valiant Ones. Njih dvojica su prekopirali King Huov stil, uz dodatak vizuelnih efekata i novih tehnologija koje su im samo olakšale posao.

King Hu je debitovao filmom Come Drink With Me, za tadašnje SB uslove prilično skromnom produkcijom sa potpuno anonimnim glumcima Cheng Pei Pei i Yueh Huaom. Film je prošao sjajno na blagajnama, postao prvi komercijalno uspješan wuxia film za Shaw Brothers studio i zapravo pokrenuo „novu eru“ wuxia žanra. Ipak, Hu zbog sukoba za Run Run Shawom nije dugo ostao u Shaw Brothersu, prešao je u novoformirani tajvanski Union Film, gdje je mogao bez uplitanja Run Runa i za mnogo izdašnije nadoknade da snima filmove. Njegov sljedeći projekat, Dragon Inn, takođe je dobro prošao kod publike, međutim, Union Films i King Hu nisu zaradili skoro ništa, pošto je kompletnu distribuciju na južnoazijskom tržištu kontrolisao upravo Run Run Shaw preko svoje kompanije.

Mnogi manji producenti su tih godina imali velike probleme sa prikazivanjem i distribucijom svojih filmova zbog Shaw Brothers monopola, koji su na svom vrhuncu imali preko 140 bioskopa u Hong Kongu, Tajvanu, Singapuru, Indoneziji, Maleziji… Takođe su iznajmljivali sale za projekciju filmova u kineskim četvrtima Njujorka, Los Anđelesa i San Franciska. Stvari su se počele mijenjati tek pojavom Golden Harvesta i komercijalnim uspjehom Bruce Leejevih filmova.

Zanimljivo je pretpostaviti šta bi se desilo sa Huovom karijerom da je ostao u Shaw Brothersu. Sigurno da bi vrlo brzo dobio konkurenciju u novoj nadi studija Chang Chehu, koji je svojim filmom One-Armed Swordsman (1967), umnogome nadmašio zaradu Come Drink With Me. Takođe, Run Run Shaw teško da bi tolerisao Huovu naviku da redovno probija vremenske rokove i budžete filmova. Vjerovatno bi se snimanje Dragon Inna uklopilo u zahtjeve studija, međutim, A Touch of Zen (1971), koji je bio u produkciji pune četiri godine, teško da bi bio realizovan. Pod okriljem Union Filma, Hu je imao sasvim dovoljno vremena i novaca da polako razvija svoje kreativne ideje bez ikakvog pritiska sa strane i dovrši svoj najznačajniji film, A Touch of Zen.
Centralna figura filma je heroina, žena-ratnica koju glumi Hsu Feng, njegova stalna saradnica. Element Zena je dodat kako bi objasnio misteriju heroine i njenih fantastičnih moći, a u isto vrijeme da bi ostao vjeran osnovnom predlošku, tradicionalnoj priči o heroini Xianu. Zen, kao direktno duhovno prosvjetljenje, se ne može izraziti ni opisati, već, prema budističkoj tradiciji, samo osjetiti. Predstavljajući Zen prvi put vizuelno na velikom ekranu, uradio je nešto što niko prije njega nije pokušao, ne samo u wuxia filmovima. Nakon duge i naporne produkcije, A Touch of Zen je prošao prilično nezapaženo u bioskopima, da bi tek nekoliko godina kasnije, nakon osvajanja nagrade na Kanskom festivalu, dobio novi bioskopski život i postao izuzetno popularan.

 King Hu

Union Films, shvativši da wuxia filmovi više nisu komercijalno isplatljivi, okrenuli su se savremenim temama i melodramama.  Iako su i dalje producirali, između ostalih, i wuxia filmove, npr. Jimmy Wangov The Brave and the Evil (1971),  ili A Girl Fighter (1972), nikada do kraja se nisu oporavili od finansijskog kraha sa A Touch of Zen, i do kraja 1974. studio je zatvoren.
The Valiant Ones je bio prvi film sniman u King Huovoj produkciji, jer je nakon naknadnog uspjeha A Touch of Zena odlučio da preuzme potpunu kontrolu nad svojim filmovima. Sniman je skoro u isto vrijeme kad i The Fate of Lee Khan u najboljioj tradiciji Josepha Koua, koji je imao običaj da radi dva filma u isto vrijeme. Međutim, u Golden Harvestu su se odlučili samo za distribuciju The Fate of Lee Khan, nakon što su procijenili da je mnogo komercijalniji, što je za posljedicu imalo da je The Valiant Ones proveo u bunkeru par godina. Manir probijanja svih mogućih rokova iz A Touch of Zena, Hu je nastavio i u svojim sljedećim produkcijama. Raining in the Mountain i Legend o the Mountain (1979) su snimani back to back preko godinu dana na lokacijama Južne Koreje u još siromašnijim uslovima od The Valinet Onesa. Huov posljednji veliki film i povratak režiji nakon dugogodišnje pauze trebao je da bude Swordsman (1990), ali je na samom početku produkcije napustio projekat zbog neslaganja sa producentom Tsui Harkom. 

King Huovu estetiku su kopirali mnogi, od apsolutnih početnika, do onih koji su već imali višegodišnje iskustvo u filmskoj industriji i bili komercijalnije orjentisani. Cathay je krajem šezdesetih producirao svoja dva najskuplja projekta Escorts over Tiger Hills (1969) i From the Highway (1970). Escorts over Tiger Hills je bio u pravom smislu wuxia blockbuster, koštao je 1.2 miliona hongkonških dolara, i  trebalo je preko godinu dana da se završi produkcija. Uticaj King Huovog Dragon Inna je bio očigledan, ne samo kada su u pitanju kostimi i scenografija, već i podjela. Glavnog junaka je igrao Roy Chiao, koji je kao suparnika imao negativca sa bijelom kosom (bijela kosa kao simbol negativaca će tek kasnije postati standard u kung fu filmovima), a u filmu se pojavljuje i ženska heroina koju je igrala Hilda Chow Hsuen. Zadužen za koreografiju je bio stalni King Huov saradnik Han Ying Chieh. 

Hu je imao očigledan talenat za odabir atraktivnih lokacija za snimanje akcionih scena. To je posebno evidentno u njegovom najpoznatijem filmu A Touch of Zen, gdje je izbor, zaista prelijepih, lokacija natjerao mnoge autore da slične eksterijere potraže po Tajvanu. U The Valiant Ones enterijeri izgledaju vrlo jeftino, ali King Hu se previše ne zadržava u njima i lokacije za akciju su uglavnom otvoreni prostori. Doduše, jedna od glavnih borilačakih scena, testiranje Pai Yingovih vještina, snimana je u enterijeru – piratskom utvrđenju. Ostatak akcije se dešava na otvorenom, među bambusima i samo finale na pješčanoj plaži.

Iako ime Han Yin Chieha nije toliko poznato, čak ni fanovima kung fu filma, mnogi će ga se sjetiti kao Bruce Leejevog antagoniste sa brčićima (čuvena scena sa čipsom i bacanjem kaveza na drvo) iz Big Bossa. Ipak, vjerovatno najveći Han Yin Chiehov doprinos žanru je bilo njegovo otkriće Sammo Hunga. Kao što je William Cheung upoznao Bruce Leeja sa Ip Manom i zauvijek promijenio istoriju, tako je i Chieh bio sudbonosan za susret King Hua i Sammo Hunga. Primijetio ga je kao statistu još sredinom šezdesetih i preporučio ga svom stalnom saradniku Huu, koji ga je odmah postavio za koreografa u Come Drink with Me (1966). U to vrijeme, Sammo se kao mladi koreograf uz Han Yin Chieha tek probijao u industriji i tumačio je uglavnom sporedne uloge. Koreografije Huovih filmova su zapale za oko Huan Fengu –  tada reditelja u tek osnovanom Golden Harvestu, ponudio je Sammu da mu se pridruži i ostalo je istorija. Sammo će do kraja dekade postati najkomercijalniji reditelj studija i jedan od najkreativnijih reditelja i koreografa u industriji. Sammo Hung, u The Valiant Ones potpisan kao Chu Yuen Lung – ime koje je nosio u čast učitelja Yu Jim Yuena iz njegovih dana Kineske opere – uz posao glavnog koreografa igra vođu japanskih pirata Hakatatsua. Proći će još par godina prije nego što debituje kao reditelj u Iron-Fisted Monk, od kada se i zvanično potpisuje kao Sammo Hung.

Han Yin Chieha je ostao poznat i po tome što je bio prvi koreograf koji je počeo da koristi trampoline u orkestriranju akcije. Kao akcioni koreograf, radio je na nekim od najpoznatijih filmova šezdesetih i ranih sedamdesetih, između ostalih King Huovim Come Drink With Me, Dragon Gate Inn (1966) i A Touch of Zen (1969). Potpisao je koreografiju za dva Bruceova filma The Big Boss (1971) i Fist of Fury (1972), mada je poznato da je zapravo Bruce Lee imao kontrolu nad akcijom u oba filma. Uz King Hua, Han Yin Chieh je najviše sarađivao sa Lo Wei u njegovoj wuxia fazi (The Black Butterfly, Dragon Swamp) i preko njega dobio šansu da radi sa Bruce Leejem. U The Valient Ones glumi pirata, a koreografiju je prepustio svom učeniku Sammo Hungu.

 Han Yin Chieh

Veteran Roy Chiao, koji je prethodno sa King Huom sarađivao na filmovima A Touch of Zen i The Fate of Lee Khan, pojavljuje se u ulozi generala Yu Dayoua. Iako nije bio majstor borilačkih vještina tokom duge karijere igrao je u velikom broju borilačkih filmova. Chiao je glumio Bruceovog ujaka u The Game of Death, kao i monaha iz Šaolina u Ener the Dragon (uvodna scena kasnije izbačena iz američke verzije u kojoj Bruce i Chao raspravljaju o filozofiji). Kod nas je vjerovatno najpoznatiji kao Tanaka – Van Dammeov učitelj iz Bloodsporta. Od ostalih poznatih glumaca, Yuen Biao se pojavljuje kao jedan od pirata izazivača Pai Yinga. Tu je, tada još zeleni, Stephen Tung Wei, kao i Sam The Seed (Simon Yuen), otac čuvene braće Yuen. Simon igra monaha koji se udružuje sa piratima i dobro se služi sa lukom i strijelom. Hsu Feng, koja je glumila u skoro svim filmovima King Hua, ovdje je supruga Pai Yinga i tokom filma ne progovara nijednu riječ. Za razliku od Chang Cheha u čijim filmovima ženskih likova skoro da nije ni bilo (neki pominju njegovu latentnu homoseksualnost), kod King Hua stvar je bila obrnuta, u svim njegovim filmovima postojali su jaki ženski likovi.

The Valinat Ones, iako ne spada u najpoznatije filmove iz Huovog opusa, zbog inovacija na planu akcije izuzetno je značajan za sve ljubitelje borilačkog filma. Bez obzira na siromašnu produkciju i limitirani budžet, King Hu je uspio da se izdigne iznad svih ograničenja i napravi film koji svakako spada u klasike žanra.