Chivalrous Inn (1977)

Wu lin ke zhan

Režija: David Lin

Koreografija: Ko Pao

Uloge: Carter Wong, Judy Lee (Chia Ling), Chang Yi

Kvalitetna tajvnaska akcija sa sjajnom podjelom koja zaslužuje da jednog dana dobije pristojno DVD izdanje, što se, nažalost, nikada neće desiti. 

Originalna traka Chivalrous Inna je zauvijek izgubljena i jedini snimak koji kruži netom je VHS transfer, i to onaj najgori mogući, kropovani pan & scan sa izlizanog VHS-a, vjerovatno pokupljen iz neke privatne kolekcije. Snimak je čišćen i prebojavan, ali uz zahvalnost ljudima koji su to radili ja na screenshotovima nisam primjetio nikakvu bitnu kvalitativnu razliku. Navodno se može naći i korejska verzija sa utisnutim arapskim prevodom koja je nešto kvalitetnija, ali nisam gledao pa ne mogu da sudim. Nažalost, Chivalrous Inn nije izuzetak kad su ovakvi naslovi u pitanju, već pravilo, jer veliki broj sačuvanih tajvanskih filmova je u istom ili još gorem stanju. Postoji priča da je veliki kung fu entuziasta Toby Russell (sin pokojnog reditelja Kena Russella) ulazio u podrume tajvanskih studija i kupio ostatke memljivih traka na kojima su se nalazili filmovi za koje se mislilo da su zauvijek izgubljeni. Očigledno da tamošnje filmadžije nisu previše marili za svoje radove; logika je vjerovatno bila da u kung fu hiperprodukciji sedamdesetih niko neće biti zainteresovan za ponovno prikazivanje niskobudžetnih filmova, a posebno ne neko sa zapada, te da nije bilo interesa pojedinaca (primjer Toby Russella je najbolji), ko zna da li bi ikada pogledali neke od klasika žanra.

Jedan od žrtava takvog odnosa je i Chivalrous Inn, i sad možemo samo da nagađamo koliko filmova je potpuno uništeno a koliko ih još čeka po raznim budžacima da ih neko “otkrije”. Vrijeme Crouching Tiger, Hidden Dragon hajpa za azijskim borilačkim filmom je davno prošlo, pa je teško očekivati da će biti zainteresovanih za ponovo remasterovanje zaboravljenih klasika kao što se to spletom srećnih okolnosti desilo sa Shaw Brothers katalogom i sjajnim poslom koji je odradio Celestial Pictures.

Na stranu očajan snimak, Chivalrous Inn je vrlo gledljiv film zahvaljujući odličnoj akciji, više nego dobroj podjeli, te priči koja zaista postoji, što je rijetkost za ovakve produkcije.

           

Martial Inn je gostionica koju vodi Komandant Ku (Chang Yi), u kojoj se skupljaju majstori iz svih kineskih provincija kako bi uporedili svoje borilačke vještine. Zapravo, prava namjena Martial Inna je regrutacija boraca za pokret otpora protiv zlih Mančurijanaca. Jedan od regruta je i Tsu Pa Hai (Carter Wong), koji se skriva u Innu nakon što je ubio mančurijanskog vojnika. Da bi pristupio Martial Inn-u, mora proći rigoroznu provjeru borilačkih sposobnosti, što njemu uspijeva. Tsu Pa Hai, nakon što se povrijedio u borbi, završava u dolini koju naseljavaju isključivo žene-ratnice. U međuvremenu, oko Martial Inna sve vrvi od špijuna. Misteriozni Kuan Shan Do (Champ Wong), čije namjere od samog početka nisu baš najjasnije, postaje glavni osumnjičeni. Komandant Ku poziva lidere vodećih klanova, ali Mančurijanci upadaju i prave pokolj, a zatim pronalaze i ubijaju jednog po jednog od preživjelih vođa klanova. Oni koji su preostali, a među njima je i Hsiao Chiao (Judy Lee), povlače se u dolinu žena-ratnica kako bi skovali plan za osvetu. Jedini način da se stigne u dolinu je preko visećeg mosta koji dolinu razdvaja od ostatka svijeta. Ono što pobunjenici ne znaju je da se među njima nalazi i špijun koji ih vodi direktno u zamku koju su pripremili Mančurijanci. Međutim, to nije ništa u odnosu na iznenađenje koje ih čeka na samom kraju.
 
Naziv filma Chivalrous Inn je očigledna parafraza legendarnog King Huovog ostvarenja Dragon Gate Inn. Originalni naziv The Gangsmen Tavern, otkriva pravu namjenu gostionice koja bi trebalo da bude iznenađenje za gledaoce, pa je alternativni naslov vjerovatno bolje rješenje. Špijunski zaplet filma je sasvim solidan ali je morao biti još malo scenaristički dorađen. Problem Chivalrious Inna je što nije fokusiran na jednog glavnog lika, već, koliko sam ja uspio da prebrojim, čak njih šest. Pošto se radi o filmu koji traje standardnih devedeset minuta a ne o nekoj seriji od dvadeset epizoda, u takvim okolnostima razvoj likova je misija nemoguće. Reditelj David Lin (The Rebel of Shaolin, War of the Shaolin Temple) koji je u industriji bio mnogo poznatiji kao glumac nego reditelj, u prvom dijelu filma upada u problem kao i većina njegovih kolega: kako u ograničenom vremenu predstaviti sve likove i njihove motive. Uglavnom likove upoznajemo preko intriga, za neke od njih do samog kraja ne saznajemo za koju stranu igraju, a kada i saznamo oni prelaze na drugu i tako ukrug. To je standardna postavka ovakvih filmova u kojoj likovi stalno mijenjaju lojalnosti, stvaraju nove saveze te nikada niste sigurni ko se protiv koga udružio. Kada imate dva ili tri suprotstavljena klana ili saveza, film i može da se prati, ali kada je njih malo više (ili dvocifreni broj kao u nekim slučajevima) ne pomaže koliko god koncentrisani bili, pa čak ako uz sebe imate papir i hvatate bilješke. Ipak, iz nekog razloga, Chivalrous Inn se ne raspada na trećini kao mnoge slične produkcije, već priča nekako može da se isprati do samog kraja. Film završava plot twistom, koji je, iako predvidljiv, jako dobro odrađen i ne uklapa se u uobičajene završnice kung fu filmova.

Borbe su izuzetno dinamične i tu problema nema. Glavni koreograf Ko Pao uz tradicionalni stil Kineske opere sa trampolinama i žicama, ubacuje i novi pristup gdje montaža i nagli zumovi čine akciju intenzivnijom. Prvih nekoliko borbi izgledaju standardno za tu eru, ali kako vrijeme odmiče i akcija postaje zanimljivija. U borbe sa mačevima je uključen uobičajen operski repertoar sa dosta akrobatskih skokova, iskakanja kroz prozore, skakanje sa krovova uz pomoć trampolina i slično. 

Carter Wong

Borilačka koreografija je i nastala kada su reditelji prirodno počeli da ubacuju estetiku i tehnike Kineske opere u filmove. Iako postoje razne vrste regionalnih opera u Kini, Pekinška opera je njena dominantna forma. Sve one, zavisno od regiona odakle potiču, imaju svoje specifičnosti u stilu i načinu prezentacije. Na primjer, u Pekinškoj operi su uvijek dominirale teme iz istorije i kineske mitologije sa dosta akrobatike, dok kod Kantonske opere, koja je najviše zastupljena upravo u Hong Kongu, naglasak je na pjevanju i ljubavnim zapletima. Zato nije slučajno što su prvi koreografi filmskog kung fua dolazili upravo iz Pekinške opere. Pojavom filmske industrije vremenom je opadalo interesovanje za operu te su generacije studenata koje su se školovale za operske nastupe pronašle svoje mjesto na filmu. Najpoznatija generacija operskih akrobata Jackie Chan, Sammo Hung, Yuen Biao i braća Yuen, nije imala ni priliku svoje vratolomije izvoditi u operi, već su odmah dobijali poslove na filmu kao statisti, kaskaderi i koreografi.

Zapravo, mnogo toga u koreografiji je zavisilo i od kompetentnosti glumaca i njihovih fizičkih sposobnosti. Sa Carter Wongom ste sigurni da vas očekuju ručne tehnike, Champ Wong je bio zadužen za baratanje mačevima, a kada je Chang Yi upitanju, koji je bio vrhunski akrobata takođe ponikao u operi, znali ste da vas čeka nešto vrlo atraktivno. Ta ruska salata od akcije ovom filmu daje poseban šmek.

Carter Wong se rijetko kada u svojoj karijeri hvatao mača, ne zato što nije bio kadar da ga koristi već vjerovatno zbog toga što su reditelji željeli da iskoriste njegove fizičke predispozicije. Wong je imao dobre ručne tehnike, bio je izuzetno fizički jak, ali i užasno drven pred kamerama, mada mu to nije smetalo da snimi preko sedamdeset kung fu filmova u svojoj karijeri. Iako je u mladosti trenirao karate, vremenom se zainteresovao se korejske vještine, prije svih hapkido, u kom je postao ekspert. Otkrio ga je Golden Harvestov Huang Feng, koji je otkrio i Sammu Hunga te mnoge druge mlade zvijezde i bio neka vrsta Harvestovog Ng See Yuena. Nakon uspjeha filma Hapkido (1971), Carter i još jedno Fengovo otkriće Angela Mao, zajedno su igrali u seriji kung fu filmova za Golden Harvest, između ostalih i u The Opium Trail (na zapadu preveden kao Deadly China Doll) koji je koproduciran od strane Andrew Vajne, kasnije poznatog producenta Rambo filmova. Wongov posljednji film za Golden Harwest bio je Dragon Tamers, kung fu film koji je režirao, tada anonimni, debitant po imenu John Woo. Nakon što mu je istekao ugovor sa GH, prešao je Tajvan gdje je snimio na desetine borilačkih filmova. U tom periodu uspio je da radi koreografije na filmovima Raging Tiger vs. Monkey King (1978) i Magnificent Fist (1978). Interesantno je da se osamdesetih pojavio u nekoliko holivudskih produkcija, prije svega u Big Trouble in Little China Johna Carpentera, kao i da bude glavni koreograf u Rambo III, zahvaljujući Andrewu Vajni.
Judy Lee i Chang Yi su bili najbolji u onome što žanr može da ponudi u smislu demonstracije borilačkih vještina. Kao i mnogi prošli su klasičnu obuku u operi (u čuvenoj klasi sa Robertom Taiem i Angelom Mao) a i glumili su u pregršt sličnih ostvarenja. Posebno se to može reći za Chang Yia koji je postao zaštitni znak za likove Srebrnih Lisica (Silver Fox), simbola za loše momke u kung fu filmovima. U finalnoj borbi dolazi do izražaja brzina njegovih kretnji i lakoća sa kojom savladava i najsloženije zahvate.

Chang Yi

Chang Yi je bio jedna od zvijezda Shaw Brothers produkcije šezdesetih i ranih sedamdesetih godina. Iz perioda u SB ostao je zapamćen, između ostalih, po filmovima Bells of Death (1968), A Taste of Cold Steel (1970) i The Secret of the Dirk (1970). Poput Chen Kuan Taia par godina kasnije, Chang Yi je nezadovoljan svojim statusom naglo napustio SB 1971. i time ugrozio produkciju mnogih filmova na kojima je radio. Call to Arms (1971), u kojem je igrao glavnog antagonistu, zbog njegovog odlaska morao je da se dosnimava i ponovo montira. Nakon što je napustio Shaw Brothers, na Tajvanu se udružio sa još jednim izdankom SB produkcije, poznatim rediteljem Hsu Cheng Hungom (Temple of the Red Lotus, Twelve Deadly Coins, The Invincible Sword), koji je prešao na Tajvan otprilike u isto vrijeme kao Yi, i sa kojim je nastavio redovno da sarađuje (18 Shaolin Disciples, The Invincible Super Guy). Osim sa Hsu Cheng Hungom, Chang Yi je sarađivao sa skoro svim relevantnim rediteljima nazavisnih produkcija sedamdesetih (Ulysses Au Yeungom, Joseph Kuom, Lee Tso Namom, Chang Peng Yiem). Yi je igrao skoro isključivo loše momke, postavši tako zaštitno lice za antagoniste, posebno one sa bijelom kosom i obrvama.

Duga bijela kosa, uvijene bijele obrve i brada (mada brada nije bila obavezna) su postali sinonimi za negativce u kung fu filmovima, popularne Srebrne Lisice, posebno onima sa šaolinskom temetikom. Zle Srebrne Lisice su bazirane na liku Pai Meia, šaolinskog monaha bijele kose, koji se prema legendi smatrao odgovornim za paljenje Šaolina. Bijela boja u Aziji simbolizuje smrt, tako da nije neobično da su Srebrne Lisice od glave do pete bile obučene u bijelo. Pošto nisu sačuvani nikakvi istorijski izvori o Meievom životu, postoje samo pretpostavke i legende koje su se vremenom samo umnožavale. Jedna od najneobičnijih je ona koja kaže da je Pai Mei bio žensko, da se zamonašio-la u Šaolinu, te da je on zapravo Ng Mui – učiteljica čuvene Wing Chun. Hongkonški filmaši su slobodno interpretirali Pei Meievu ulogu vezanu za Šaolin, tako da u filmovima imamo priličan broj verzija njegovog izdajstva koje se uglavnom baziraju na nekoliko najčešće citiranih legendi. Prema jednoj, nakon paljenja Šaolina 1647. ili 1674. godine, zavisno od izvora, preživjeli monasi su otišli na jug u Fuijan i tamo sagradili legendarni južni Šaolin. Monasi, poznati kao mitskih Pet Starijih Šaolina (Elders – ne pobrkati sa Pet Predaka Šaolina), među kojima je bio i Pai Mei, u hram su prihvatali Ming patriote i organizovali anti-Qing aktivnosti, što je Mančuriancima bio povod za novu invaziju na Šaolin. Pai Mei je u međuvremenu iz nikad razjašnjenih razloga, izdao Šaolin, prešao na stranu Qinga, te organizovao i lično predvodio imperijalne trupe u napadu na Šaolin u kojem je većina monaha uhvaćena i ubijena. Pai Mei je tokom napada ubio monaha Gee Seena tako što mu je u duelu slomio vrat.  

Prema drugoj verziji događaja, monasi su pobjegli u Emei planine odakle su organizovali anti-Qing grupe, dok se Pai Mei infiltrirao među Mančurijance kao špijun. Međutim, Mei je shvatio da je otpor protiv mnogo nadmoćnijeg neprijatelja uzaludan te se pridružio Mančurijancima, što je protumačeno kao izdaja. Prema istoj legendi, mnogi su pokušavali da dođu glave Pei Meiu, ali  je to uspjelo samo čuvenom Fong Sai Yuku, koji ga je u duelu porazio i na taj način osvetio Gee Sina i Šaolin. Ovo je samo jedan dio legendi koje su izvor tradicije o monahu sa bijelim kosom i obrvama kao simbolu izdaje i glavnom neprijatelju Šaolina. 

 Lo Lieh

Chang Yi je bio pretplaćen za ovakve uloge i po broju naslova u kojima ih je igrao nije imao konkurenciju. Nije moguće ni početi nabrajati sve njegove Srebrne Lisice, ali sigurno da je najveći broj snimio sa već pominjanim Lee Tso Namom (Eagles Claw, Fatal Needles Fatal Fists, Shaolin Invincible Sticks). Shaw Brothersova Srebrna Lisica Lo Lieh igrao je Pai Meia u, vjerovatno, najpoznatijem filmu na ovu temu, Executioners From Shaolin, u režiji Lau Kar Leunga. Film nastavlja tamo gdje je stao Chang Cheh sa Men From the Monastery. Hung Hsi Kuan (Chen Kuan Tai) bježi iz manastira koji su zapalili Mančurijanci na čelu sa Pai Meiem (Lo Lieh), usavršava svoj Hun Gar i na kraju se osvećuje izdajnku. Sljedeće godine, Lo Lieh je režirao nastavak Clan Of The White Lotus, u kojem reprizira ulogu Srebrne Lisice (u ovom slučaju je školski drug Pai Meia kojeg u prologu glumi Wilson Tong). Radilo se o, uslovno rečeno, rimejku Executioners From Shaolin, pošto se priča nastavljala tamo gdje je prethodni film stao, dok su likovi bili skoro identični originalu. Lieh se sljedeće godine ponovo vratio liku Pei Meia u filmu Abbot of Shaolin, kojeg je režirao Ho Meng Hua.

Ipak, kada je u pitanju demonstracija borilačkih tehnika na filmu, teško da je bilo bolje Srebrne Lisice od Hwang Jang Leeja. Njegovi najpoznatiji filmovi u kojima nosi bijelu periku su izašli iz Seasonal Filmsa Ng See Yuena: Secret Rivals 1 i 2 i Invincible Amour. Ulogu je reprizirao u nezavisnim produkcijma Snuff Bottle Connection, Hero of the Wild, Dance Of The Drunken Mantis i 36 Deadly Styles Dance, doduše, u ovom posljednjem sa malo tamnijom kosom. U Chang Chehovom The Shaolin Avengers, koji je izašao iste godine kada i The Secret Rivals (1976), Pai Meia je igrao Chan Wai Lau. Još jedan veteran kung fu filma, Phillipe Ko, u The Gold Connection sa razbarušenom kosom više je podsjećao na člana nekog glam metal benda nego na Srebrnu Lisicu. U filmu The Mar's Villa mu fali prilično kose, ali obrve su bile tu. Phillipe Ko se kao Srebrna Lisica još jednom pojavio u Invincible Armour, u kojem mu je rival Hwang Jang Lee. Jack Long je u istoj ulozi u Five Fighters from Shaolin, Shaolin Ex-Monk i Ninja Hunter, gdje je odigrao jednog od najupečatljivijih negativaca sa bijelom kosom. Još jedan iz galerije negativaca nezavisnih kung fu filmova Chen Shan, oprobao se kao Srebrna Lisica u filmovima Seven Steps of Kung Fu i Of Cooks and Kung Fu. Sze Ma Kung je bio vrlo upečatljiv u 18 Fatal Strikes protiv Stephen Tung Waia (momka kome Bruce Lee lupa šamare u Enter the Dragon), takođe i Peng Kong sa svojim specifičnim stilom u Leg Fightersima Lee Tso Nama. Alan Tsui, stalni saradnik Roberta Taia i sjajan udarač, tumačio je lik u mnogim filmovima, između ostalih u Shaolin Ex-Monk i 7 Grandmasters. Ne treba zaboraviti Pang Yia kao glavnog negativca u King Huovom Dragon Gate Inn, koji je možda i započeo trend. Wilson Tong je osim uloge Pai Meia u Clan Of The White Lotus, igrao Lisicu i u Bastard Swordsmanu. Treba dodati i Shaw Brothersove Wang Lung Weia u 3 Evil Masters i To Kill a Mastermind, kao i veterana Ku Fenga u Avenging Eagleu. U Srebrne Lisice se upisao i Korejac Eagle Han sa Shaolin Drunken Monkey i North & South Shaolin, a jedno od najlošijih tumačenja je bilo ono Cartera Wonga u Born Invincible Josepha Kuoa. Wongova drvena gluma i užasan dubbing su samo pojačali efekat.

 

U Chivalrous Inn se pojavljuju čak tri negativca sa bijelom kosom: uz Changa, tu je Lung Fei (Betty), vođa Imparijalne garde i lik sa nadimkom "Killing For Sure", nadimak koji mu savršeno pristaje, jer kad god se pojavi u kadru, a pojavljuje se vrlo sporadično, ubija sve oko sebe. Podjelu upotpunjuju i ostale zvijezde borilačkog filma tog perioda: Champ Wang, Judy Lee, Doris Lung i Mark Long. Judy Lee kao i Doris Lung imaju relativno malu minutažu, ali iskoristile su je na najbolji način i pokazale zašto su bile zvijezde nazavisnog borilačkog filma. Isto važi i za Champ Wonga i iskreno mi je žao što on nije dobio malo više prostora u filmu. Mark Long takođe nije iskorišten u onome što najbolje radi, mada reditelju ne treba previše zamjeriti jer ni mnogo bolji od njega se ne bi snašli sa ovolikim brojem likova. Chang Yi, kao pasivni antagonista oko kojeg se sve vrti (često igra upravo ovakve uloge), standardno je dobar, dok Carter Wong sa svojim pokušajima glume malo kaska za ostalima.

Setovi su prilično loši, jednako tako i kostimi, ali to je jedna od odlika jeftinih tajvanskih produkcija. Ono što je zanimljivo je seting za posljednju borbu koji je pun statista u masovnoj sceni borbe, što je vrlo neuobičajeno za ovako siromašnu produkciju, pa film pred kraj izgleda bogatije nego što zaista jeste. Lokacije su dobro izabrane, postoji nekoliko sjajnih kadrova tajvanskog krajolika i prava je šteta što se ovakvi filmovi nisu snimali više na otvorenom. Izgleda da je inercija na Shaw Brotherse, koji su skoro sve filmove snimali u enterijerima svog studija, učinila svoje.

Sve u svemu, Chivalrous Inn je dobar primjer kvalitetnog filma u okvirima žanra, i bez obzira na kriminalan snimak, zaljubljenici u azijsku akciju ga ne bi trebali propustiti.