Shaolin Temple (1976)

Shao Lin si 
Režija: Chang Cheh 
Koreografija: Hsieh Hsing                                                                                                                                  Uloge: Fu Sheng, Chi Kuan-Chun, Wai Wang

U tretiranju istorije u kung fu filmovima hongkonški autori su, otprilike, kao Klingonci; vole da se njome bave, ali je uglavnom prilagođavaju sebi, tumače onako kako im odgovara i ne osvrću se previše na istorijske činjenice. Legende i mitovi se isprepliću sa istorijom te stvaraju zbrku u datumima, događajima, ličnostima... Rezultat toga je da imamo ne samo različite interpretacije legendi već često legendarni i autentični likovi iz različitih epoha pojavljuju se zajedno u filmovima koji su u prolozima uvijek predstavljeni da su rađeni prema ”istorijskim događajima”. To može da izazove popriličnu konfuziju kada se obrađuje jedna tema (npr. paljenje Šaolina) iz više uglova, a pogotovo kada jedan autor (u ovom slučaju Chang Cheh) istu temu obrađuje na različite načine u svojim filmovima.Već sam se dosta bavio Šaolinskim filmskim krugom, serijalom filmova o tradiciji Šaolina u kojem su se dosta kreativno tumačili događaji vezani za hram. U filmu Shaolin Temple, koji je četvrti nastavak serijala, Cheh nastavlja da istražuje mitologiju hrama i iz raznih uglova priča priču koja je u mnogim segmentima dosta slična prethodnim dijelovima, a opet dovoljno različita da se ne ponavlja.

Istorijski događaji u Shaolin Temple idu, otprilike, ovako: 1644 pala je Ming dinastija nakon koje Mančurijanci osnivaju svoju Qing dinastiju, koja će potrajati sljedeća dva i po vijeka do stvaranja republike. Dvadeset godina kasnije, Ming lojalisti, koji su se skrivali na Tajvanu, šalju grupu svojih pet mladih boraca u Šaolin. Njihov zadatak je bio da uče šaolinske borilačke vještine, šire anti-Qing propagandu i čekaju. Nakon napada Xilua sa sjevera, Imperator Qinga je pozvao u pomoć sve raspoložive snage, na šta se odazvalo 128 monaha iz Šaolina koji su porazili neprijatelja. Imperator je ponudio bogatstvo monasima, ali, oni su željeli samo da se vrate u hram i da nastave sa svojim aktivnostima. Ipak su kao nagradu prihvatili Imperijalni pečat koji ih je jedno vrijeme štitio. Vijest o njihovom herojstvu se brzo širila te su stekli poštovanje u svim dijelovima Carstva. To je rezultiralo velikom broju kandidata koji su dolazili iz raznih provincija Kine želeći da nauče šaolinske borilačke vještine, pa je hram počeo da prima sve više iskušenika. Kako je Šaolin vremenom postao utočište za Ming lojaliste i razne anti-Qing elemente, sud Qinga je to protumačio kao zavjeru protiv Imperatora i naredio uništenje hrama.

Legenda kaže kako je 1735. vladin službenik došao u Šaolin da se pomoli i zapali svijeće, da bi bio uhvaćen u pokušaju krađe Imperijalnog pečata i najuren iz hrama. Nakon neuspješne krađe odlazi Imperatoru Yong Zhengu, kome je prenio kako je danima špijunirao monahe u Šaolinu te da oni planiraju subverzivne aktivnosti protiv Qinga. Imperator je odmah naredio invaziju u kojoj je Šaolin spaljen do temelja a skoro svi monasi poubijani. Prema legendi, preživjeli su samo petorica – isti monasi iz prethodne verzije događaja. Tih pet monaha, Cai De Zhong (Ti Lung), Li Se Kai (Yueh Hua) Hu De Di (David Chieng) Fang Da Hong (Wong Chung) i Ma Cao Xing (Tony Liu), postali su poznati kao Pet Predaka Šaolina. Film Shaolin Temple govori o njima, novim iskušenicima Fong Sai Yuku (Fu Sheng), Hu Huei Chenu (Chi Kuan Chun) i  Hung Hsi Kuanu (Wai Wang), te njihovim aktivnostima prije paljenja hrama i posljednjem obračunu neposredno pred paljenje hrama. Nakon uništenja hrama, pet majstora su se razišli na razne strane kako bi dalje širili svoje učenje. Hu De Di i Cai De Zhong su sa svojim učenicima otišli u Fuijan provinciju i osnovali novi južni hram.

Prema drugoj verziji događaja, opet za vrijeme Imperatora Yong Zhenga, Qing špijuni su podmitili monaha Ma Fu Yia (u nekim verzijama priče Pai Mei) da im pomogne u uništenju hrama. Od 128 monaha u Šaolinu, Ma Fu Yi je bio rangiran kao sedmi, zbog čega se do danas u hramu broj sedam smatra nesrećnim. Navodno je jednom prilikom nepravedno kažnjen, što je kod njega izazvalo burnu reakciju i prelazak na stranu Qinga je bio način da se osveti onima koji su ga kaznili. Ma je vojnicima Qinga nacrtao karte Šaolina, pokazao sve tajne prolaze, izlaze, te zamke oko hrama, utabavši tako put uništenja Šaolina i pokolja monaha.

Na početku filma, iskušenici kleče ispred Šaolina danima bez hrane i vode, a samo najizdržljiviji prolaze inicijaciju te bivaju primljeni u hram. Među primljenima se nalaze Fong Sai Yuk, Hu Huei Chen i Hung Hsi Kuan. Pošto se stvari brzo odigravaju razlozi njihovog dolaska pred hram, od samog starta, nisu dovoljno objašnjeni. Znamo da su većinom Ming lojalisti i da se Fong prijavljuje da bi osvetio oca. U okviru glavne radnje postoji taj uslovno rečeno podzaplet vezan za pokušaj Fong Sai Yuka da pobjegne iz hrama kako bi se osvetio. Na početku je samo Hu Huei Chenu dozvoljeno da uči borilačke vještine, međutim, dolaskom grupe pobunjenika u hram stvari se mijenjaju. Radi se o grupi bivših monaha na čelu sa Hu De Diem (David Chiang) i Cai De Zhong (Ti Lung), takođe Ming lojalistima koji pronalaze utočište u Šaolinu nakon poraza u sukobu sa Mančurijancima. Fong Sai Yuk i Hu Huei Chen, koji su nakon godina napornih treninga usavršili svoje borilačke vještine, odlučuju da napuste hram, ali, da bi to uradili, moraju da prođu kroz Luohan Hall sa Bronzanim ljudima (Bronzani ljudi u Chehovoj varijanti su Drveni ljudi). U međuvremenu, Fong saznaje da se u hramu krije Qing špijun koji organizuje zavjeru. On pokušava da na vrijeme obavijesti monahe o Imperatorovoj namjeri da uništi Šaolin. Ipak, Mančurijanci su brži, događa se neizbježno i monasima ostaje samo da skupo prodaju svoju kožu.

Kada je u pitanju različito tumačenje istorijskih izvora i legendi, u filmu postoji priličan broj nelogičnosti vezanih za likove i događaje. U Shaolin Templeu se pojavljuju Fong Sai Yuk, Hu Huei Chen i Hung Hsi Kuan, koji će kasnije postati dio čuvenih 10 Tigrova Šaolina. Oni treniraju u južnom Šaolinu iako istorijski izvori kažu da su rođeni nakon paljenja hrama i nikako nisu mogli bili tamo. Tigrovi takođe nisu bili Šaolinski monasi, osim San Tea, već samo pobunjenici i borci odani hramu. Takođe, u filmu Fong Sai Yuk prolazi Luohan Hall gdje se nalazi 108 Bronzanih ljudi Šaolina, zatim bježi iz hrama kroz tunel kako bi se osvetio Mančuriancima za smrt oca. Luohal Hall je zaista bila jedna od 35 komora u hramu, ali onoga južnog u Fuijanu. Legenda kaže da je Fong Sai Yuk pobjegao iz hrama, ali ne iz Šaolina u Henanu, već iz hrama u Fuijan provinciji koji je tek kasnije sagrađen.U filmu se pojavljuje i Wing Chun, monahinja koja je izmislila čuveni stil koji po njoj nosi ime, kao savjetnica Hu De Di i Cai De Zhonga, a za to opet ne postoje istorijski izvori niti ih neka legenda dovodi u vezu.

Iako se pretpostavlja da je Imperator Shunzhi (1644-1661.) zapravo bio taj koji je zapalio Šaolin nakon pohoda 1647. godine, u legendama, literaturi, a kasnije i na filmu, paljenje hrama veže se uglavnom za ime Yong Zhenga (1723-1735). Jedan od razloga je, vjerovatno, što u svim legendama Fong Sai Yuka,Yong Zheng predstavlja direktnog antagonistu. U njegovo vrijeme, bilo je zabranjeno praktikovanje šaolinskih borilačkih vještina i monasi su morali da vježbaju krijući se. Takođe, za običan narod ne samo da je bilo zabranjeno nošenje i posjedovanje oružja već je i broj noževa ili bilo kakvih oštrih predmeta po domaćinstvu bio ograničen. Brakovi između Mančurijanaca i ostalih stanovnika Kine su bili strogo zabranjeni, dok je Qing sud propagirao pušenje opijuma, koji je opet za Mančurijance bio zabranjen. U tom periodu, kao odgovor na represalije Qinga nastaju novi šaolinski stilovi koje se prenose u tajnosti. Imperator Yong Zheng se pojavljuje kao siva eminencija u velikom broju kung fu filmovima, prije svega u onima koji za temu imaju paljenje hrama i progone Ming lojalista. Nekada se pominje samo u prolozima, dok je u nekim filmovima mnogo više zastupljen, poput The Blazing Temple Josepha Koua – koji, takođe, obrađuje temu paljenja Šaolina. U serijalu Flying Guillotine, Yong Zheng je idejni tvorac giljotina i vođa specijalnog tima ubica koji se krvavo obračunava sa Ming lojalistima. I u tom filmu je prikazana još jedna verzija njegove smrti. U 18 Bronzeman serijalu okosnica priče je njegov odnos prema Šaolinu. U prvom dijelu prolazi obuku u Šaolinu, dok u drugom, nakon što postaje Imperator, pokušava da uništi hram. Izvori ne pominju da je ikad prošao bilo kakvu obuku u hramu i to se čini malo vjerovatno. Mada, prema nekim izvorima, njegov deda, Imperator Shunzhi, bio je monah i vjerovatno odatle potiče legenda. Pretpostavlja se da je nakon 13 godina vladavine Yong Zheng ubijen od strane atentatora, dok jedna od legendi kaže da se otrovao ispijajući "eliksir mladosti".

Prvi film u serijalu, Men from the Monastery, opisuje događaje prije paljenja manastira i zapravo prati paralelenu priču kao Shaolin Temple, sa razlikom da ovdje Chang Cheh uvodi rivlasku školu kao antagoniste glavnim junacima. U filmu se pojavljuju Fu Sheng kao Fong Sai Yuk, Chi Kuan Chun kao Hu Huei Chen, dok Hung Hsi Kuana umjesto Wai Wanga glumi Chen Kuan Tai. Treći nastavak 5 Shaolin Masters, prati doživljaje preživjelih monaha nakon izdaje Ma Fu Yia i paljenja hrama. Oni organizuju Hong ligu (Red Flower paviljon) i zavjetuju se na borbu protiv Qinga. Iako se radi o drugoj verziji legende o Šaolinu sa Meiem kao izdajnikom, zapravo je u pitanju nastavak priče koju gledamo u Shaolin Temple. Međutim, ovdje nema Fong Sai Yuka i Hung Hsi Kuana, jer se film bavi isključivo sudbinom monaha. Interesantno je da samo Ti Lung, David Chiang i Wang Lung Wei kao Mai (koji gine u oba filma) repriziraju svoje uloge, dok Fu Sheng i Chi Kuan Chun igraju dvojicu od Pet Predaka Šaolina.

 

Ti Lung, David Chiang, Fu Sheng, Chi Kuan Chun i Meng Fei

Shaolin Martial Arts je kao i 5 Shaolin Masters vremenski smješten u period nakon paljenja hrama. Šaolinske škole su se već raširile po carstvu i Mančurianci pokušavaju na sve načina da ih unište. Među antagonistima je neizbježni Wang Lung Wei. Ovo je, vjerovatno, najbolje koreografisani film u serijalu jer su na njemu radili Lau Kar Leung i Tong Gai. Heroes Two je priča o Fong Sai Yuku (Fu Sheng) i Hung Hsi Kuanu (Chen Kuan Tai) kao učenicima monaha Zhi Shana, jednog od Pet Mudraca iz Šaolina. Hung Hsi Kuan je u bijegu nakon paljenja hrama i biva uhvaćen od Mančurijanaca. Fong Sai Yuk kopa tunel kako bi ga spasio kao svojevremeno kada je i sam bježao iz Šaolina. Jedna od nelogičnosti filma je ponovo upoznavanje Fong Sai Yuka i Hung Hsi Kuana, iako ovaj film hronološki dolazi kasnije u odnosu na Men from the Monastery, u kojem se ovaj dvojac poznaje i trenira zajedno. Ako sve ovo izgleda konfuzno na papiru, na filmu je možda i komplikovanije. Bitno je naglasiti da, iako filmovi obrađuju nekoliko verzija istih događaja sa čestim preklapanjima, kao i veliki broj likova i situacija koje je teško popamtiti, to nije neophodno da bi razumjeli šta se dešava, već jednostavno treba pratiti glavni tok priče vezan za Fong Sai Yuka i Pet Predaka Šaolina.

Shaolin Temple je posljednja Chehova saradnja sa Ti Liungom i David Chiangom, koji su u drugom planu (iako je Ti Lung na omotu američkog DVD izdanja filma) u odnosu na tada nove zvijezde Fu Shenga i Chi Kuan Chuna kao glavne protagoniste filma, dok se po prvi put, doduše u sporednim ulogama, u filmu zajedno pojavljuju budući junaci njegovog Venoms serijala (Sun Chien, Phillip Kwok, Lo Meng, Lu Feng, Wai Pak). Chang Cheh je zajedno sa Ti Lungom i David Chiangom (poznati kao “Čelični trio” Shaw Brothers produkcije) u period između 1969. i 1976. snimio čak 28 filmova. Cheh je tokom karijere tematski uglavnom ostao na terenu sukoba Ming patriota i Qing zavojevača, mada je ponekad osim zlih Qinga ubacivao i neke druge antagoniste. Npr. u Naval Commandos loši momci su Japanci, u Boxer  Rebellion Evropljani, ipak, u velikoj većini njegovih filmova antagonisti ostaju Mančurijanci.

Osim što je posljednji film “Čeličnog trija”, zanimljivo je da Shaolin Temple označava i prelaz u posljednju fazu Chang Chehove karijere – treću Venoms fazu. Prva faza se računa od One-Armed Swordsmana i Heroic Bloodshed perioda, druga od Heroes Two do završetka Šaolinskog kruga sa Shaolin Templeom kao posljednjim filmom u serijalu. To je vidljivo i na koreografiji u kojoj se prilično odstupa od realnih borbi koje je uspostavio Lau Kar Leung. Mnogo je više trampolina, akrobatike i skakanja nego u ranijim Chehovim filmovima. Taj stil, uz obilato korišćenje raznih vrsta oružja (Venomse su uglavnom bili zaduženi za oružje),  postaće zaštitini znak posljednje faze Chehove karijere u Shaw Brothersu.

Koreografiju je radio Hsieh Hsing, Chehov saradnik u periodu Šaolinskog filmskog kruga. Hsing je bio glavni koreograf kod Chang Cheha od odlaska Lau Kar Leunga 1975. (nakon filma Marco Polo), dok Robert Tai nije preuzeo njegovu ulogu. U tom periodu je radio na nekoliko bitnih filmova (Shaolin Temple, 7 Men Army, Shaolin Avengers, New Shaolin Boxers) i izučio zanat u ozbiljnoj produkciji, što mu je pomoglo u nastavku karijere. Stil orkestriranja akcije u Chehovim filmovima, koji je krajem šezdesetih i dobrim dijelom  sedamdesetih sa svojim timom bio na vrhuncu kreativnog napona,  već 1976. je izgledao malo zastarjelo. Razlog toga je pojava nove generacije koreografa iz opere, kao što su bili Sammo Hung, Yuen Woo Ping, kasnije i Jackie Chan, koji su brzinom, fluidnošću akcije i atraktivnim akrobacijama koreografiju digli na mnogo viši nivo. To ne znači da je akcija u filmu loša, Hsieh Hsing u najgorem izdanju je spadao među najbolje koreografe u Shaw Brothersu, ali je očigledno da kada poredite npr. Iron-Fisted Monk, Sammo Hungovu debitantsku režiju, koju je radio iste godine za Golden Harvest, razlika u brzini akcije je očigledna.

Fokus filma je na treninzima iskušenika u Šaolinu, od kojih svaki usavršava svoj poseban životinjski stil (Tigra, Ždrala, Zmije, Zmaja i Leoparda). Scene treninga su sjajno odrađene i  vjerovatno inspiracija Lau Kar Leungu da ih unaprijedi par godina kasnije u kultnom The 36th Chamber of Shaolin. Tokom treninga monasi zadaju dosta neobične vježbe za iskušenike, između ostalih balansiranje na kamenju ili koriste tehniku miješanja riže kako bi ih naučili korišćenje Guna – motke kao praoružja svih borilačkih vještina i najvažnijeg oružja u Šaolinu. Gun ili Bo se kasnije razvio u Cudgel – drvenu motku kojoj je jedan kraj bio veći od drugog – kao jedno od najkarakterističnijih kineskih dugih oružja. Izgledom je podsjećao na tradicijonalni buzdovan, na čiji su se vrh stavljali metalni šiljci. Uz strijele i koplja, najčešće je korišćen u kineskoj pješadiji. Cudgel se pravio od bambusa, a vremenom su iz njega nastala i neka druga oružja od kojih je najpoznatije three-section staff, koji je zapravo Cudgel slomljen na dva mjesta i povezan običnim kanapom ili lancem. Po jednoj verziji oružje je napravio Chao Hong Yin, prvi Imperator Song Dinastije, a po drugoj, koja je detaljno prikazana u već pominjanom The 36th Chamber of Shaolin, three-section staff je izumio monah San Te tako što je tokom treninga slučajno polomio motku na dva mjesta, a zatim je povezao kanapom.

Poznato je da je, za ove filmove, Lau Kar Leung individualno radio sa Fu Shengom kako bi ga maksimalno fizički pripremio za ulogu Fong Sai Yuka. Prema legendi, Fong Sai Yuk je bio najbolji borac od svih majstora Šaolina i evidentna je namjera da mu se da više prostora na filmu te da izgleda moćnije od ostalih. U borbama "jedan na jedan" bilo je teže sakriti nepoznavanje vještine iz prostog razloga jer nije bilo statista kao u grupnim borbama koji bi skretali pažnju. Tu se Fu Sheng sjajno snalazio i očigledan je njegov napredak u odnosu na Heroes Two, koji je sniman dvije godine ranije. Njegovi leteći udarci izgledaju vrlo moćno a posebno dolaze do izražaja u duelu sa Ku Fengom, koji igra vođu Imperijalne garde i koji se pokazao kao više nego dobar rival Shengu i ostalima.

Wang Lung Wei

Još jedan u nizu loših momaka zlatnog doba kung fu filma bio je Wang Lung Wei. Lung Wei je glumio u svim ključnim filmovima pod rediteljskom palicom Chang Cheha, kasnije i kod Lau Kar Leunga. U Shaolin Temple je u svojoj standardoj ulozi glavnog negativca Ma Fu Yia. Počeo je u Five Shaolin Masters (1974), tako što ga je Cheh primijetio kao statistu i ponudio mu ulogu. Kod Lau Kar Leunga je, ipak, dobijao mnogo veće role, među kojima su najpoznatije bile one u Dirty Ho (1979), Return to the 36th Chamber (1980), Martial Club (1981) i The Eight Diagram Pole Fighter (1983). Spadao je u fizičke dominantnije glumce, što ga je kandidovalo za uloge glavnih negativaca, henchmena i raznih nasilnika.

U posljednjoj borbi imamo, neizbježan, Chehov slow-motion u scenama pogibija i upotrebu drečave krvi, doduše, ni blizu kao u njegovoj Bloodshead fazi. Uopšte gledano, film je mnogo manje krvav od prethodnih Chehovih filmova. Ono što je ostalo nepromijenjeno je razvučena posljednja borba – traje preko dvadeset minuta i koliko god to dobro zvuči, rezultat nije sjajan. Scene masovnih borbi su dobro koreografisane ali predugo traju i postaju repetativne i monotone. Koreografije koje traju duže, a snimane iz jednog kadra, za glumce i statiste mogle su da predstavljaju problem jer ih je bilo mnogo teže zapamtiti. Jedan od načina savladavnja takvih koreografija u old school filmovima je izgovaranje poteza naglas kako bi se obavještavajući rivala o sledećem potezu lakše koordinisali pokreti. Prosto rečeno: što se više urlikalo, akcija je bila brža i raznovrsnija. Poznato je da su svi SB filmovi snimani bez zvuka i da su udarci u borbama i dijalozi glumaca kasnije sihronizovali. Lau Kar Leung je tu tehniku često koristio u Chehovim filmovima, Hsieh Hsinga je takođe preuzima, a posebno je vidljiva kod Gordona Liua u skoro svim filmovima koje je radio sa Leungom.

Shaolin Temple ne treba brkati sa istoimenim Jet Lievim filmom iz 1982., koji je bio prvi kung fu film sniman u kineskoj produciju na autetntičnim lokacijama sjevernog Šaolina sa idejom da se kapitalizuje na popularnosti hrama, kojem je doprinio upravo Chang Cheh sa svojim filmovima.

Šaolinski krug kao serijal nije lako pratiti iz mnogo razloga: naracija je prilično konfuzna, priče se često preklapaju, glumci koji igraju jedne uloge u nastavcima igraju potpuno druge, negativci  koji ginu u jednom filmu u sljedećem jednostavno oživljavaju… Ipak, ovi filmovi nisu zamišljeni od strane Chang Cheha kao klasičan serijal, već kao pregled svih legendi prije i neposredno nakon paljenja hrama ispričanih iz raznih uglova. Kao takav, uz sve mane, on je sigurno najbolji serijal filmova o Šaolinu ikad napravljen i fanovi kung fu filmova ga ne bi trebali propustiti.

The Tattoo Connection (1978)

E yu tou hei sha xing

Režija: Lee Tso Nam

Koreografija: Bruce Leung

Uloge: Jim Kelly, Chan Sing, Dorian Tan

The Tattoo Connection je hibrid kung fu filma i blaxploitacije u hongkonškoj produkciji sa Jim Kellyem u glavnoj ulozi.

Nakon mega uspjeha filma Enter the Dragon, prve koprodukcije nekog velikog holivudskog studija i azijskih ko-producenata (u ovom slučaju Warner Bros., Golden Harvesta i Bruce Leejeve kompanije Concord Production), koji je potpuno redefinisao žanr i približio zapadnoj publici kung fu akciju, Jim Kelly je imao šansu da kapitalizuje ogromnu popularnost Williamsa – simpatičnog crnca sa karakterističnom afro frizurom kojeg je igrao u pomenutom filmu. U Hong Kongu vrata velikih studija i nezavisnih produkcija su mu bila širom otvorena, međutim, on ih je samo odškrinuo, snimio nekoliko osrednjih filmova i nikada do kraja nije iskoristio kult koji je stvoren oko Williamsa.

A šansu je, i te kako, imao. Poznato je da su sedamdesetih godina u bioskopima crnačkih getoa, uz neizbježne blaxploitacije, u velikim količinama puštani azijski borilački filmovi. Zvijezde poput Bruce Leeja, Jimmy Wang Yua ili Sonny Chibe postali su uzori generacijama mladih crnaca koji su odrastali na neobičnom spoju crnih junaka sa američkog asfalta i borilačkih heroja sa dalekog istoka: mačevalaca iz chambara filmova, nindži, kung fu i wuxia majstora. Pošto su u grindhousima blaxploitacije i kung fu filmovi često puštani zajedno kao double bill, bilo je logično da se napravi fuzija između njih te da se crnci oprobaju u ulogama majstora borilačkih vještina.

Trebalo je samo naći autentičnog tamnoputog glumca koji je već poznavao borilačke vještine ili bio dovoljno vješt da uskoči u cipele azijskih majstora. Kelly, kao akter najpopularnijeg Leejevog filma na zapadu sa priličnim iskustvom u karateu, nametao se kao logičan izbor – bio je majstor Shorin-ryu karatea i pobjednik mnogih turnira sa već otvorenim dojom (sopstvenom školom). Ali, kao što sam već napisao, Kelly se u Hong Kongu nije dugo zadržao i nakon filma Golden Needles, kojeg je radio sa rediteljem Enter the Dragona Robertom Clousom, uslijedio je The Tattoo Connection, koji je bio zapravo njegov jedini kung fu - blaxploitation film, sniman potpuno u hongkonškoj produkciji. Zašto samo jedan, nikada nećemo saznati. Možda je bio previše lijen da putuje na drugi kontinent ili finansije nisu bile odgovarajuće, mada postoji priča da mu se nije sviđalo orkestriranje akcionih scena u Hong Kongu i da je bio prilično težak za saradnju, te da je zbog toga stavljen na “crnu listu” tamošnjih reditalja.

Za razliku od američkih koreografija koje su se svodile na "pipkanje i dirkanje" i praktično nisu postojale dok Corey Yuen i Yuen Woo Ping nisu preplivali Pacifik, akcione koreografije u Hong Kongu su bile izuzetno brutalne i nije bila rijetkost da su se razmjenjivali pravi udarci koji su za posljedicu imali ozbiljne povrede. Hongkonški glumci koji su prošli borilački trening illi dril Kineske opere su na takvu akciju bili naviknuti, dok je za zapadnjake, čak i one sa ozbiljnim poznavanjem borilačkih vještina, to bilo potpuno novo iskustvo, pa su nepripremljeni mogli ozbiljno da stradaju. Sigurno najpoznatiji slučaj takve vrste je upravo iz filma Enter the Dragon, kada je Bruce Lee u čuvenoj sceni na turniru polomio par rebara Robertu Wallu (negativac O'Hara sa povezom preko oka).

Navodno se i Kelly na setu The Tattoo Connectiona posvađao sa Delon Tanom, koji ga je udario malo jače nego što je ovaj mogao da podnese (vjerovatno nogom u glavu pošto je to bio Delonov specijalitet), nakon čega je Kelly zaključio da mu to ne treba u životu, spakovao kofere i više se nije vraćao u Hong Kong. Kako bilo, naslijedili su ga neki drugi tamnoputi glumci, uglavnom birani iz miljea borilačkih vještina. Među njima su se izdvajali Ron Van Clief, Carl Scott i Eugene Thomas.

Ron Van Clief

Ron Van Clief, američki majstor kineskog Gojua (amalgam kung fua i japanskog karatea na njegov način), angažovan je sa idejom  da zamijeni Jima Kellya. Postao je poznat po serijalu filmova o Crnom Zmaju (The Black Dragon The Black Dragon's Revenge,Way of the Black Dragon) koje je režirao, tada debitant, Lu Chun Ku, kasnije čuveni Shaw Brothers reditelj. Ipak, Ron Van Clief, osim poznavanja borilačkih vještina, te neizbježnog afroa i zulufa, nije imao mnogo sličnosti sa Kellyem. Za razliku od njega, Kelly se dobro snalazio pred kamerama, djelovao je simpatično, i možda nije posjedovao naročite glumačke sposobnosti, ali sigurno jeste ogromnu harizmu. Koliko je Bruce Lee cijenio Kellya dovoljno govori podatak da mu je dozvolio da sam koreografiše svoje borbe u Enter the Dragon. Bruce, koji je bio poznat kao perfekcionista u svemu što je radio, nikada nikome prije toga nije dao da mu se miješa u posao, čak je u nekim filmovima (The Big Boss) preotimao ulogu koreografa Han Ying Chiehu, kada mu se nisu svidjele njegove ideje za finalni obračun.

Carl Scott je počeo u Bruceploitationu Last Stirke (1977), da bi zatim snimio Sun Dragon (1979) i Kung Fu Executioner (1981), oba sa Billy Chongom u glavnoj ulozi. Scott u borilačkim krugovima nije imao reputaciju jednog Van Cliefa, ali je na velikom platnu izgledao mnogo atraktivnije. Njegove akcione sekvence u Sun Dragonu, posebno obračun sa Louis Negliom, spadaju među najintenzivnije borbe tog doba. Zanimljivo je da u Sun Dragonu po prvi put na filmu imamo zajedno crnca i Kineza što je kasnije često eksploatisano – najpoznatiji je svakako primjer Jackie Chana i Chris Tuckera u serijalu Rush Hour.  

Eugene Thomas

Po receptu Sun Dragona, nekoliko godina kasnije, Godfrey Ho je snimio serijal filmova (The Super Ninja, Ninja USA, Mafia vs Ninja), gdje se u buddy cop fazonu pojavljuju Alexander Lo Reia i tamnoputi Eugene Thomas. Kada pogledate ove filmove, više je nego očigledno da su snimani u isto vrijeme, sa istom ekipom, na istim lokacijama. Tipično za Godfrey Hoa i njegovo shvatanje filmske produkcije.

Osim kod Godfreya, Thomas se pojavljuje u Robert Taievom eksperimentu od preko 13 časova Ninja: The Final Duel, u kojem glumi crnog monaha. Kad smo kod Taia, treba pomenuti i film Shaolin Dolomite, nastao cut and splice tehnikom od Ninja: The Final Duela i nekoliko ubačenih scena sa veteranom blaxploitacije Rudy Ray Mooreom. U ovom bućkurišu od filma, između ostalog, pojavljuje se i mitsko Lost tribe of Shabazz, još jedan pokušaj da se crnačka subkultura približi kung fu filmu. Pripadnike Shabazz plemena igraju bijeli glumci Toby Russell  i John Ladalski, što možemo posmatrati kao ironiju, mada je mnogo vjerovatnije da Tai jednostavno nije uspio naći dovoljno crnaca za film.

Iako produkcijski The Tattoo Connection nije bio mnogo iznad Hoovih filmova, ipak je izgledao za nijansu ozbiljnije, ako išta drugo onda zbog činjenice da je režiju u jednoj od svojih tezgi potpisao Lee Tso Nam.

Film počinje tako što banda na čelu sa gazdom Lokom (Chan Sing) krade dijamante od osiguravajuće agencije i traži otkup. Agencija šalje svog najboljeg agenta, bivšeg  CIA operativca Lukasa (Jim Kelly), na lice mjesta u Hong Kong da istraži slučaj. Kelly ipak više vremena provodi po noćnim kluboavima “to busy lookin' good“ nego što istražuje slučaj. Međutim, uspijeva da izvuče informaciju od jednog člana bande i polako ulazi u trag Loku i ekipi. Uz gazdu Loka, bandu čine još nekoliko opasnih faca koji vrijeme provode u obračunima sa drugim bandama i maltretiranju ljudi. Gazda Lok najviše povjerenja ima u Dong Toa (Dorian Tan) koji kontroliše robu i pokušava da je proda prije nego što je Lucas dočepa. Dong sve vrijeme ima moralne nedoumice u vezi posla koji obavlja i tu se razvija subplot oko njegove namjere da napusti bandu, ali do kraja ostaje nedorečen.

U međuvremenu, banditi saznaju za Lukasa i Chan Sing šalje svog glavnog tjelohranitelja (Bolo) da ga sredi. Međutim, Kelly je već na brodu – glavnom stecištu bande odakle planiraju kriminalne aktivnosti, između ostalog i preprodaju droge – i sve je spremno za finalni obračun.

Poznato je da akcione scene u kung fu filmovima nisu rađene na preskok, već su snimane od prve do posljednje prema scenariju. Zbog toga je akcija, kako se približavao kraj filma, izgledala sve bolje. Ovo je posebno bilo značajno ako se glumci i koreografi nisu dovoljno poznavali ili ako neki od glumaca uopšte nisu praktikovali borilačke vještine, imali su sasvim dovoljno vremena da se uhodaju sa koreografom i statistima, naviknu jedni na druge, te savladaju neke osnovne tehnike. Bilo je bitno i da se uspostavi ritam između boraca tokom akcije, tako da nije slučajno što su reditelj i koreografi često birali iste glumce u svojim filmovima. Npr. Joseph Kuo je koristio Chang Yia kao negativca, dok je Yuen Woo Ping kao antagonistu Jackie Chanu birao Hwang Jang Leea – ne samo iz razloga što je bio sjajan borac već vjerovatno i zbog činjenice da su se već bili navikli jedan na drugog, kao i na Pingov stil rada. U ovom slučaju, Lee Tso Nam bira svog stalnog saradnika Dorian Tana kao suparnika Kellyu, što nije polučilo baš najbolji rezultat zbog pominjanog incidenta, ali su se do kraja nekako iskupili sa nekoliko kvalitetnih borbi.

The Tattoo Connection je, upravo, jedan od filmova u kojem kako radnja odmiče akcija ne samo da je bolja već je količina kreacije u posljednjih nekoliko borbi neuporediva sa onim što gledamo na početku. Jimova borba sa Bolom (nešto što su mnogi fanovi priželjkivali još od Enter the Dragona) je vjerovatno najbolja u filmu, dok obračun sa Dorian Tanom na početku, iako je teoretski po svemu trebao biti najbolji dio filma, prilično je kratak i razočaravajući. Jedna od mana je manjak akcije glavnog antagoniste Chan Singa, koji, osim velikih leđa, ne pokazuje gotovo ništa, tj. premalo vremena se bije, a previše provodi  ležeći i izdajući naređenja. Još jedan od problema akcije su duge dionice između tuča, pa je potrebno prilično strpljenje da bi se stiglo od jedne akcione scene do druge. Ipak, kada do akcije napokon dođe, otprilike je na nivou ovakvih produkcija sa potpisom glavnog koreografa Bruce Leunga. Bruce Leung, još jedan od stalnih Namovih saradnika, poznat po pretjeranom korištenju zumova u akcionim scenama, radi to i ovdje. U slučaju atletski ne baš nadarenog Singa, to je razumljivo jer prikriva njegove nedostatke, ali za Kellya i pogotovo Doriana Tana nije bilo neophodno bilo šta maskirati.

Dorian Tan, koji je skoro sve relavantno u svojoj karijeri snimio pod rediteljskom palicom Lee Tso Nama, u ovom filmu se pojavljuje u ulozi negativca. Kada je akcija u pitanju predstavlja se sa standardnim repertoarom svojih high kickova i letećih okreta na koje smo navikli. Leteći udarci, posebno kružni okreti u vazduhu koje izvodi, izgledaju mnogo atraktivnije od niskih, ali samo na filmu. U pravoj borbi mnogo je produktivnije ostati na zemlji. High kickovi nemaju mnogo šanse u odnosu na niske jer previše otvaraju borca i ostavljaju ga izloženog protivniku. 

 

Jim Kellyev lik u filmu zapravo je kombinacija Williamsa iz Enter The Dragona i Bruce Leeja. Iako priča kao Williams, njegovi pokreti, mimika, trljanje nosa, način kako hoda, samo su kopija Brucea. Kelly zapravo cijelu karijeru nije uspio da izađe iz svog alter ega, tako da je i u ranijim produkcijama uglavnom bio Willams i skidao Bruceve poteze, pa čak i u klasičnim blaxploitacijama, gdje njegove borilačke vještine nisu bile neophodne. Naravno, producentima ovakvih filmova drugačiji Kelly nije trebao, i možemo samo da žalimo što ga nismo vidjeli u nekim ozbiljnijim ulogama gdje bi sigurno pokazao mnogo više.

Tajvanac Chan Sing je svoju karijeru u Hong Kongu započeo krajem šezdesetih godina u Shaw Brothersu. Zbog svog izgleda, poznat po izuzetno razvijenoj muskulaturi (skoro kao Bolo), bio je tipecastovan dobijajući, uglavnom, uloge negativaca. U isto vrijeme, počeo je da se pojavljuje u nezavisnim produkcijama kao što su The Bloody Fists (1972) i Rage of Wind (1973), oba u produkciji i režiji Ng See Yuena. U The Bloody Fists Sing igra pozitivca, što je kuriozitet (antagonista mu je Chen Kuan Tai, što je opet bilo neobično jer smo navikli da ga gledamo isključivo kao pozitivca). 

Chan Sing

U borbama se mnogo više oslanjao na fizičku snagu nego na tehniku, zbog čega je dobio nadimak Head Crusher. Glumio je antagonistu najvećim imenima u industriji: od David Chianga (The New One-Armed Swordsman), Jackie Chana (New Fist of Fury), Sammo Hungovoj debitantskoj režiji (The Iron-Fisted Monk), a pojavljuje se u naslovnoj ulozi u Thou Shall Not Kill ... But Once, vjerovatno najboljem nazivu za neki kung fu film ikada.

Kada su sporedni glumci u pitanju, Lee Tso Nam je okupio vrhunsku ekipu. Na početku filma se pojavljuje veteran Lee Hoi Sang, kao vođa jedne od lokalnih bandi sa upečatljivim povezom na oku. Jedan od Chingovih tjelohranitelja  je  Chiang Tao iz Shaw Brothersa, poznat, uglavnom, po ulogama negativaca. Tu je o Sham Chin Bo, najpoznatiji po ulozi Thai borca u Jimmy Wang Yuovom Master of the Flying Guillotine. U filmu igra i Tony Leung Sei Hung, mlađi brat akcionog koreografa Bruce Leunga, koji će i sam kasnije postati jedan od najuspješnijih koreografa u industriji (između ostalih, radio koreografiju za Ip Man).

Tony Leunga je stariji brat zainteresovao za borilačke vještine, prije svega Hung Gar, iako je ovaj praktikovao Wing Chun, karate i taekwondo. Kao vrlo mlad sticajem okolnosti dobio je šansu da radi sa vodećim imenima u poslu. U prilično konfuznom 36 Crazy Fists (1977), igrao je glavnu ulogu i radio koreografiju sa Jackie Chanom (jedini film u kojem je Jackie bio zadužen isključivo za koreografiju), sa Sammo Hungom je sarađivao u kung fu parodiji Enter the Fat Dragon (1978), dok je zajedno sa Ching Siu Tungom radio akcionu koreografiju za Monkey Kung Fu (1979). Pred samo zatvarnaje Shaw Brothers studija režirao je svoj debitantski film Thunderclap, wuxia-komediju u kojoj je igrao i glavnu ulogu zajedno sa Maxom Mokom.

Likovi u The Tattoo Connection su, što bi rekao Jim Kelly: “straight out of a comic book”. Prema hkmdb.com, Lee Tso Nam je te godine snimio čak sedam filmova, pa vjerovatno nije ni imao vremena da se previše bavi pričom i razvojem likova. On je u svojoj karijeri prošao put od ozbiljnih produkcija, do odrađivanja raznih eksploatacija poput ove. Vjerovatno je za ovaj film i angažovan kao veteran Buceploitacija, i očigledno je da se radi o jednom od njegovih manje ambicioznih naslova. 

U filmu postoji nekoliko nenamjerno duhovitih situacija. Kellyev glas je dabovao glumac sa jakim australijskim akcentom koji pokušava da skine crnački geto žargon, što na trenutke zvuči vrlo duhovito. U par scena Bolo pokazuje svoj, uslovno rečeno, komičarski talenat; prvo ubija zečeve da bi isprovocirao i kasnije prebio brodskog kuvara, a potom počinje da pjeva sa ostalim članovima bande kako bi iznervirao Delona Tana, što mu takođe polazi za rukom. 

Na kraju filma, postoji naznaka da bi mogao uslijediti nastavak, međutim nakon incidenta između Kellya i Dorian Tana od toga nije bilo ništa. Nakon ovog filma Jim je u Americi snimo još samo dvije borilačke blaxploitacie Death Dimension i One Down, Two to Go sa Fredom Williamsonom i definitivno se povukao.

The Tattoo Connection mogu preporučiti samo fanovima Jim Kellya. Za istinske ljubitelje kung fu filmova ovdje nema ničega što već nisu vidjeli, a za sve ostale ovaj film vjerovatno nije najbolji uvod u blaxploitation/kung fu produkciju.