The Magic Blade (1976)

Tien ya ming yue dao

Režija: Yuen Chor

Koreografija: Tong Gai

Uloge: Ti Lung, Lo Lieh, Ching Li

Sredinom sedamdesetih, Shaw Brothers je počeo produkciju serije filmova baziranih na wuxia novelama Ku Longa koje je uglavnom režirao Yuen Chor. Ovi filmovi su publici ponudili svjež i zanimljiv pristup mačevanju i wuxia temama u post Bruce Leejevoj eri kada je u borilačkom filmu dominirala čista kung fu akcija. U periodu između 1976. do 1980. snimljeno je oko šesnaest filmova prema Longovim novelama, uz napomenu da ovaj broj ne uključuje filmove koji su snimani izvan Shaw Brothers studija kao nezavisne produkcije.

Yuen Chor se pridružio Shaw Brothersima 1971., nakon kratke saradnje sa rivalskim Cathay Studiom, gdje je režirao jedan od njihovih komercijalno najuspješnijih produkcija Cold Blade, sa tada najvećom zvijezdom Cathay studija Melindom Chen u glavnoj ulozi. U filmu Melinda Chen glumi tatarsku princezu lojalnu Yuan dinastiji, koja se prerušava u kinesku heroinu kako bi došla do mape koja sadrži vojne tajne druge strane. Mapa je prepolovljena i u posjedu dva mačevaoca sa zadatkom da je sačuvaju (zvuči poznato). Prvi Chorov film za novi studio je bio, ne toliko zapaženi, Duel for Gold (1971), međutim, već svojim sljedećim projektom Intimate Confessions of a Chinese Courtesan (1972), ozbiljno će skrenuti pažnju na sebe. Radilo se o ljubavnom trileru koji govori o djevojci koja, nakon što je oteta i odvedena u bordel, uspijeva da pobjegne i organizuje osvetu protiv svojih otmičara.

Ovaj film je tematski bio daleko od wuxia akcija po kojima će Chor postati poznat, ali stilski i vizuelno postavio je standard za njegove naredne filmove. Takođe, u filmu su postojali elementi detektivskog zapleta koji su postali ključni dio svih Chorovih wuxia filmova. Killer Clans (1976), bio je prvi film sniman prema noveli Ku Longa, nakon kojeg slijedi The Magic Blade, vjerovatno jedna od najboljih saradnji sa Ti Lungom koji će postati zaštitno lice Chorovih filmova. Ti Lung se kao protagonista pojavio u većini njegovih filmova od kojih su se izdvajali: The Jade Tiger, Clans of Intrigue, The Sentimental Swordsman i Swordsman and Enchantress. The Magic Blade je u startu bio zamišljen kao početak filmske trilogije. Ti Lungov lik iz The Magic Bladea Fu Hung Hsueh, kratko se pojavljuje u  filmu Death Duel iz 1977. godine u kojem glavnu ulogu igra Derek Yee, inače mlađi brat Davida Chianga. U Death Duelu glumi i Lo Lieh, doduše, kao ubica Hang Tan, lik kojeg je tumačio i u Killer Clans. Ovo samo dokazuje koliko je Jianghu univerzum iz novela Ku Longa povezan. Iste godine je snimljen, uslovno rečeno, treći nastavak Pursuit of Vengeance, gdje Ti Lung reprizira istu ulogu.

Ti Lung igra Fu Hung Hsueha, mačevaoca plaćenika koji nosi pončo kao u westernima i posebno izrađen mač sa mehanizmom, do tada neviđenim u ovoj vrsti filmova. Na početku filma prihvata izazov i izlazi na duel Yen Nan Feiu (Lo Lieh), ali tokom duela misteriozni Gospodar Yu pokuša da ih ubije, te se oni udružuju kako bi otkrili ko im radi o glavi. Namjera Yua je da se dokopa čuvenog oružja Peacock strelice, preko kojih bi zavladao Jianghuom i da likvidira sve borce koji bi mogli da dođu u njihov posjed. 

 Yen Nan Fei vs. Fu Hung Hsue

Yen uspijeva da ubjedi Fua da zajedno krenu u Peacock Mansion gdje se nalaze strelice, te pokušaju da ih se domognu prije Yua, što neće biti jednostavno jer je oružje jako dobro čuvano. Strelice su toliko moćne da svako ko dođe na 50 koraka od njih može biti ubijen. Situaciju dodatno komplikuje činjenica da je Yu poslao petoricu ubica na njih, od kojih je svaki sljedeći bolji borac od prethodnog. Ipak, oni stižu u dvorac gdje vlasnik oružja, Fu Chiu (Ching Miao), prije nego što je ubijen od strane Yuovih plaćenika povjerava strelice Fuu na čuvanje, i od tog trenutka za njega počinju problemi. Pošto u Jianghu, svijetu proizašlom iz wuxia novela, postoji pravilo da svako sa kim ukrstite put je potencijalni špijun ili ubica koji iskače kroz prozor, sa drveta ili na neki drugi kreativan način demonstrira svoje prisustvo, Fu Hung Hsueh se odjednom suočava sa gomilom neprijatelja čije namjere nikada nisu onakve kakve prvobitno izgledaju. Jedno od pravila Jianghua da onaj koji je najbliži glavnom junaku po pravilu radi za drugu stranu, i u ovom slučaju nije izuzetak. Nažalost, Yuen Chor se i ne trudi previše da to sakrije, već nam telefonira na samog početku šta nas očekuje izborom Lo Lieha za Ti Lungovog saveznika.

Fu ostaje sam sa Fu Chiuovom kćerkom Yu Cheng (Ching Li), kojoj je obećao zaštitu, i gomilom smrtonosnih strelica koje žele svi. On uspješno izbjegava klopke koje mu postavljaju Yuovi plaćenici, mada, kada je okružen gomilom loših momaka primoran je da koristi strelice. Međutim, Fu je sjajan borac, posebno je snalažljiv sa svojim mačem, pa mu one u većini slučajeva i nisu neophodne. U međuvremenu, Yu Cheng je kidnapovana i Yu traži strelice za otkup. Jedino što preostaje Fu Hung Hsuehu je da krene u potragu u nadi da će spasiti Yu Cheng, što će dovesti do neizbježnog suočavanja sa Yuom.

The Magic Blade je direktna posveta Sergio Leoneu čiji je Fistful of Dollars rimejk Yojimba, baš kao što je dobar dio Yuen Chorovih filmova omaž western i chambara žanru. Fu Hung Hsueh, glavni junak sa pončom je zapravo Eastwoodov Man with No Name, samo što Ti Lung ipak nije toliko harizmatičan kao Clint, a i sa druge strane nije imao tako upečatljivog rivala kao što je to bio pukovnik Mortimer. Za razliku od Leonovog svijeta gdje se sve vrtilo oko novca, ovdje novac ne predstavlja nikakvu vrijednost. Motiv za akciju u Jianghu nisu novac ili materijalna moć, već prestiž kako bi se stekla reputacija najboljeg borca. Jedan od ključnih motiva svakako je i osveta.

Wuxia novele po formi i sadržaju odgovaraju tradicionalnim kineskim pričama gdje se naracija razvijala kroz zhang hui (povezana poglavlja). Poglavlja su sadržavala veliki broj likova koji su pravili saveze i ulazili u sukobe jedni sa drugima. Romantične situacije su se javljale samo nakon sukoba ili kada je heroj dolazio iz drugog klana ili druge provincije. Osvete i borbe za nadmoć između rivalskih klanova su centralne teme ovih novela. Osveta kao pokretač radnje je omogućavala da heroj raste, napreduje (po pravilu nauči neku borilačku vještinu) i dolazi u situaciju suočenja sa protivnicima, gdje bi u duelu ispunio zakletvu i osvetio se (baochou). Jedan od čestih klišea wuxia filmova je i korišćenje raznih oružja, zamki i stupica (kliznih ploča, mreža koje padaju sa drveća, tajnih prolaza…) Zajednički termin za ovu vrstu naprava na kineskom je jiguan, a često su upotrebljivane u kung fu filmovima. Dobra ilustracija za jiguan je Chang Chehov film House of Traps iz 1982.

Majstor za jiguan i stalni saradnik Yuen Chora, Tong Gai, u The Magic Bladeu je nastavio da usavršava svoje gadgete (volio je da se igra oružjem i uvijek je ubacivao nove neobične sprave i oružja u filmove). Njegova akciona koreografija kombinovala je elemente opere i kung fua, sa upotrebom kreativno napravljenog oružja. Ti Lung u filmu nosi posebno izrađeni široki mač sa vrtećim sječivom kao neku vrstu pile, upakovan u specijalno dizajnirane korice. Pod jiguan se mogu podvesti i nadrealni set-pieceovi, uključujući akciju na šahovskoj tabli, ili akciju u šumi u kojoj se Ti Lung bori protiv desetina loših momaka koji formiraju borbenu formaciju piramide. 

Chorovi junaci nisu klasični yanggang borci kao kod Chan Cheha, već romantični mačevaoci koje je sjajno tumačio Ti Lung. Zato su Chorovi filmovi imali mnogo više melodramskih elemenata ili qinga, tj. naglašenih emocija, strasti i tragične ljubavi. Još jedna razlika u odnosu na Cheha je koriščenje ženskih likova. Za razliku od Cheha, koji ih je skoro potpuno izbacio iz svojih filmova, ženski likovi su prisutni u svim Chorovim filmovima, još od Intimate Confessions of a Chinese Courtesan, pa preko cijelog wuxia kruga sa Ku Longom, a u većini slučajeva radilo se o ženama ratnicama, romantičnim interesima glavnih junaka ili zlim zavodnicama. U The Magic Blade imamo Ching Li kao ljubavni interes Ti Lunga, kao i zlu Tien Ni, koja na sve moguće načine pokušava da ga privoli na svoju stranu te tako sruši njegovu reputaciju nepotkupljivog ratnika.

 Mmm...mnogo volem Rh negativnu.

Uz kombinaciju muškog i ženskog principa (yin, yang), Chor se u svojoj estetici igrao i sa gotskim elementima; npr. u Full Moon Scimitaru (1979), pojavljuju se utvare i duhovi. Krajem sedamdesetih, priče o duhovima su bile izuzetno popularne, što je Yuen Chor iskoristio i ugradio ih u svoj wuxia univerzum. Iako je centralna tema većine njegovih filmova intrige među klanovima, u njima postoje i fantastični elementi kao što je to bio slučaj u filmu The Web of Death (1977), gdje osim upotrebe neobičnog oružja, postoje objekti poput magične lampe iz kojih izlaze džinovski pauci koji pletu smrtonosne mreže itd. Međutim, kompletna scenografija iz filma u film se nije mijenjala, uz činjenicu da se Chor nije odricao glavnih glumaca, često ni sporednih, pa se ponekad stiče utisak flešbeka na jedan te isti film.

The Magic Blade je u vizuelnom smislu mješavina uticaja američkih i spaghetti westerna i japanskih chambara filmova. Atmosfera je mračnija u odnosu na ostale Chorove filmove, mnogo je više nasilja i krvi (uticaj chambare), plus detektivski dio priče (obavezan dio wuxia novela) nije previše razvodnjen i radnju mogu pratiti i oni koji nemaju iskustvo sa ovakvom vrstom filmova. Sve borbe se dešavaju na setovima Shaw Brothers studija (osim jedne koja je snimana u šumi), što je bio standard za SB. Pošto se radi o Yuen Chorovom filmu, ne moram da napominjem da su scenografija i kostimi prva liga. 

Direktan uticaj Japana je očigledan i u načinu kako je orkestrirana akcija. Iako borbe u wuxia filmovima traju relativno dugo i ponekad djeluju razvučeno, bar u odnosu na japanske chambare, ovdje to nije tako. Borbe su kratke, krvave i završavaju se u par poteza. Fu Hung Hsueh, uz pomoć svog sječiva, brzo eliminiše protivnike. Čak i završni duel u filmu, koji po pravilu traje duže od ostalih borbi i ima svoju uobičajenu dinamiku, završava se vrlo brzo. Što se tiče uticaja westerna, izgleda kao da je Tong Gai želio borbe mačevima na način kako bi to uradio Leone da je imao priliku da snimi wuxia film. Borbe su snimane iz srednjeg i krupnog plana, sa jako puno rezova i zumiranja. Uglovi iz kojih je snimana akcija, pokreti kamere i brzi rezovi su stvarali iluziju mnogo intenzivnije borbe nego što je bila. Zaista, akcija je izgledala mnogo dinamičnija nego u Chorovim prethodnim filmovima. The Magic Blade je ne samo akcijom već kompletnim vizuelnim utiskom izgledao mnogo modernije od vremena kada je nastao.

Zato nije slučajno što se na The Magic Blade, kao i kompletan Yuen Chorov filmski krug baziran na Ku Longovim novelama, naslonio novi talas mladih hongkonških filmadžija koji su svi redom za svoje debitantske filmove odabrali wuxia teme. Trend je započeo Tsui Hark sa The Butterfly Murders (1979), zatim Johnnie To sa The Enigmatic Case (1980) i na kraju Patrick Tam, u saradnji sa Chin Siu Tungom, sa filmom The Sword (1980).
 

Dakle, ako volite Yuan Chora, ako volite Ti Lunga i ako ste za 90 minuta kvalitetne akcije u stilu kasnog Shaw Brothersa, ovo je film za vas.

IVL izdanje filma je remasterovano (srećom, kao i većina SB izdanja) od strane Celestial Pictures i izgleda sjajno. Iskrena preporuka za sve fanove wuxia akcije.

The Heroic Ones (1970)

Shi san tai bao

Režija: Chang Cheh

Koreografija: Lau Kar-Leung, Tong Gai

Glume: David Chiang, Ti Lung, Ku Feng

Početkom sedamdesetih Chang Cheh je kao reditelj bio na vrhuncu svog kreativnog rada. Nakon što je okončao saradnju sa Jimmy Wang Yuom, vrlo brzo je pronašao zamjenu u Davidu Chiangu i Ti Lungu i formirao tim koji će ostati upamćen kao "The Iron Triangle" borilačkog filma. Filmovi sa Chiangom i Lungom nisu postigli komercijalni uspjeh One-Armed Swordsmana (1967), ali su imali svoju publiku i zarađivali sasvim dovoljno da Chehu obezbijede status najvažnijeg reditelja Shaw Brothersa te mu garantuju potpunu kontrolu nad budućim projektima.  

The Heroic Ones spada u Chang Chehovu kanonsku fazu Heroic Bloodsheda (termin koji je skovao engleski kung fu entuziasta Rick Baker) u kojoj su nastali njegovi najbolji filmovi. Za razliku od filmova smještenih u Šaolinski krug, gdje je naglasak bio na opisivanju šaolinskih legendi, najčešći motiv ove faze je sudbina usamljenog i beskrupuloznog osvetnika, posebno u serijalu One-Armed Swordsman i Return of the One-Armed Swordsman (1969), ali i kasnije u filmovima The Wandering Swordsman (1970), Delightful Forest (1972) i The Blood Brothers (1973), koji su slijedili zadatu formulu. The Heroic Ones se izdvaja po tome što se bavi temama i likovima nešto drugačijim od karakterističnih Chehovih filmova. Cheh se ovoga puta fokusirao na porodične odnose i njihove unutrašnje obračune kojima prilazi kombinovanjem realističnog i fantastičnog, a i mnogo je ambiciozniji na planu priče i razrade likova.  

Priča seže duboko u istoriju, u vrijeme invazije mongolskih osvajača Tang Dinastije, što je otprilike 1000 godina prije tradicionalnih Ming-Qing tema borilačkog filma. Imperator poziva Li Ke Yunga (Ku Feng) i njegovih trinaest sinova - generala, da uguše pobunu i povrate grad Changanom koji je pod kontrolom pobunjenika. U međuvremenu se organizuje banket na kojem Li Ke Yung i Zhu Wen (Chan Sing) udružuju snage i postaju saveznici u borbi protiv vođe pobunjenika Wang Chaoa (Li Hoi-Lung). Li Ke Yung bira najmlađeg, trinaestog sina Li Tsun Hsiaoa (David Chiang), da vodi akciju oslobađanja zajedno sa devetoricom generala. Među braćom od početka postoji rivalstvo i spletkarenje koje vremenom postaje sve izraženije, a u koje je svoje prste umiješala rivalska strana na čelu sa generalom Chaom. Sve to kulminira kada četvrti sin Li Cun Xin, postaje ljubomoran na mladog generala i zajedno sa Zhu Wenom organizuje zavjeru protiv Li Ke Yunga i ostalih generala.

                                                                   Bolo

Osim David Chianga i Li Tunga, ostatak glumačke ekipe čine: Ku Feng, Chan Shing, Lily Li, Chin Han, James Nam, Wang Chung, Bolo Yeung, Cliff Lok, Lo Wai, Lau Kong i mnogi drugi. Zapravo, skoro sve relevantno što je Shaw Brothers u to vrijeme imao pod ugovorom. Priča je neobično koherentna za jedan film sa velikim brojem likova i tu dolazi do izražaja Chehovo rediteljsko umijeće. On je u svojim ranim filmovima znao da odvoji bitno od nebitnog te da ispriča koliko-toliko koherentne priče, što ga je razlikovalo od većine reditelja SB filmova. Ipak, to se odnosi samo na prvu fazu njegove karijere. 

Tematsko i pripovjedačko sazrijevanje Chang Chehovih filmova skoro da ne postoji (bar ja nisam primjetio). Rani radovi sa kraja šezdesetih izgledali su mnogo zreliji od kasnije faze. Teško je porediti The Magnificent Trio (1966), koji je bio rimejk  Three Outlaw Samurai u režiji Hideo Goshae, čija chambara estetika je posebno uticala na Cheha, One-Armed Swordsman (1967) ili Golden Swallow (1968), sa njegovim kasnijim radovima. Naravno, ovdje ne govorim o vizuelnom aspektu Chehovih filmova koji su uvijek bili na nivou (ne računajući njegovu niskobudžetnu tajvansku fazu koja je grozomorna) i prava su uživancija za ljubitelje azijske akcije, ali prilično su deficitarni u razvoju likova i kvalitetnim zapletima. Sa druge strane, iako je imao jasno definisane likove, Chehov Šaolinski krug patio je od praznog hoda i prilično konfuznog pripovjedanja. Oni su zapravo bili najbolji primjer gledanja istog filma.

The Heroic Ones tu dođe na pola puta u tranziciji između njegove prve faze i šaolinske kung fu faze. Chehu je još uvijek bilo stalo da pravi velike akcione spektakle, a ni njegov stalni saradnik Ni Kuang nije bio blizu hiperproduktivnog ludila u kome će se naći za par godina. Ovdje akcija dolazi prirodno, a zadovoljavajuće količine borilačkih scena su na pravim mjestima u pravo vrijeme kada to priča zahtijeva. To ne znači da nije bilo pretjerivanja i pokušaja da se u malo prostora strpa previše akcije. Ali, o akciji kasnije.

Chang Cheh je 1969. godine Jimmy Wang Yua zamijenio sa dva anonimna momka David Chiengom i Ti Lungom, koji su prethodno radili kao statisti na nekolko njegovih filmova, i uz scenaristu Ni Kuanga i kamermana Kung Mu Taoa, napravio nukleus sa kojim će sarađivati u najproduktivnijem periodu svoje karijere. Ti Lung, koji je imao nevjerovatnu harizmu i u svom nastupu objedinjavao sjajne atletske sposobnosti, stav i ubjedljivost, umjetničko ime je dobio prevodom na kantonski imena čuvene francuske zvijezde Alana Delona. Običaj u Shaw Brothersu je bio da mladi glumci koji bi potpisali profesionalne ugovore nauče neku borilačku tehniku ili kombinuju nekoliko njih. Pošto su glumci većinu vremena provodili na setovima, koreografi i statisti su im na licu mjesta davali časove raznih borilačkih vještina. Ti Lung nije imao nikakvo predznanje, ali se interesovao za Wing Chun, te je uskoro počeo intenzivno da trenira i da se pojavljuje u manjim ulogama, sve dok nije zapao za oko Chang Cheha.

Za razliku od Lunga, David Chiang je poticao iz glumačke porodice i imao prilično filmsko iskustvo prije nego što je postao dio Chehove ekipe. Cheh ga je primjetio na setu Golden Swallowa, prepoznao njegov talenat i urođene atletske sposobnosti, te mu odmah ponudio glavnu ulogu u Wandering Swordsmanu (1970). Slijedili su Duel of Fists (1971), The Deadly Duo (1971), The New One-Armed Swordsman (1971) i Angry Guest (1972).
Chang Cheh je inspiraciju za svoje sljedeće filmove pronašao u wuxia noveli Water Margin,  koja je bazirana na kineskoj narodnoj legendi često adaptiranoj kako za operu i pozorište tako i za film i televiziju. Novelu je  pretočio u filmove The Water Margin (1972), Delightful Forest (1972) i konačno All Men Are Brothers  (1974). U filmu Blood Brothers, prvi put se pozabavio odnosom Qing okupatora i otporom Ming lojalista. Uspjeh ovog filma utrao je put za talas filmova koji su kao temu imali odnos Qinga i Minga. Zatim je uslijedio „Šaolinsi filmski krug“, preko kojeg se  bavio legendama koje su bile vezane za hram Šaolin. Ove filmovi su obilježili vrlo nasilne koroegrafije iza kojih su stajali Lau Kar Leung i Tong Gai, koje je Cheh primjetio par godina ranije u filmu Jade Bow (1966), konkurentske Great Wall produkcije. Njihov rad se osjetio na koreografiji koja je postala brža, fluidnija, dok su dueli sa mačevima postali mnogo realističniji posebno zahvaljujući Tong Gaiu. The Water Margin je nakon uspjeha Five Fingers of Death plasiran na američko tržište kao Seven Blows of the Dragon u skraćenoj i dabovanoj verziji. Film je u bioskopima prošao prilično nezapaženo, ali je VHS distribucijom publika upoznala najveće zvijezde SB produkcije tog vremena Davida Chianga i Ti Lunga i zapravo pomogla da se premosti vrijeme do pojave remasterovanih DVD izdanja iz Celestiala sa skoro kompletnom SB bibliotekom. Iz tog perioda se izdvaja i film Vengeance!, koji nije bio klasičan Chehov yanggang film već se radilo o modernom akcionom trileru sa Chiangom u ulozi osvetnika ubijenog brata, kojeg je, naravno, igrao Ti Lung.

Na kraju saradnje sa Chehom, Lung i Chiang su pošli svojim putem. Ti Lung je produžio uspješnu karijeru u Yuen Chorovim wuxia filmovima, dok je David Chiang sa manje uspjeha nastavo da snima  filmove za SB reditelje kao što su bili Pao Hsieh Lieh, Lau Kar Leung (Shaolin Mantis), Ho Meng Hua (Shaolin Hand Lock, Abbot of Shaolin), da bi se početkom osamdesetih i on prebacio na Tajvan. 

Shaw Brothers je od svog nastanka kopirao Holivudski studio sistem; filmovi su skoro isključivo snimani u studijima, snimani su bez tona da bi snimljeni materijal naknadno bio sinhronizovan, glumci su bili pod dugogodišnjim ugovorima i nisu mogli da nastupaju ni za jednu drugu produkciju. Dizajn Shaw Brothers studija, sa skupom scenografijom, setovima i  kostimima za to vrijeme (rane sedamdesete) zaista je bio vrhunski i zapravo nije imao ozbiljnu konkurenciju.

Međutim, vremenom su stvari počele da se mijenjaju i SB je polako gubio utakmicu sa konkurentima. Nakon što je Golden Harvest sa Bruce Leejevim filmovima počeo da zarađuje mnogo više na bioskopskim blagajnama,  nezavisni producenti su vidjeli šansu za zaradu producirajući kung fu filmove. Iako su produkcijiski bilo ispod uslova SB, nezavisne produkcije su plaćale mnogo više po filmu, a to je bila inicijalna kapisla da glumci ali i reditelji počnu da raskidaju ugovore sa Shaw Brothersom. Prvi takav izolovan slučaj bio je sa Jimmy Wuom, koji je otišao nazadovoljan svojim statusom. Njegov odlazak 1971. godine nije izazvao neko veće osipanja, međutim kada je Chen Kuan Tai na pola snimanja filma The Flying Guillotine 2 napustio produkciju i otišao na Tajvan, uslijedio je talas odlazaka glumaca, reditelja i pomoćnog osoblja u produkcije koje su nudila više novca. Neke od tih produkcija su trajale vrlo kratko – snimile bi par filmova i ugasile se, neke nešto duže, ali su se uvijek javljale nove i ambicionznije (First Films, Goldig, Eternal, Seasonal, Cinema City) kao direktna konkurencija Shaw Brothersu.

Shaw Brothers se jednostavno nije mogao prilagoditi novim uslovima na tržištu, promjenama koje su se dešavale u industriji, kao i ukusu publike kojoj reciklirane SB priče više nisu bile zanimljive. Na kraju je Cinema City bio taj koji je zabio posljednji esker u SB kovčeg, jer su svojim komedijama, kao i skupim i atraktivnim produkcijama potpuno porazili Shaw Brothers na blagajnma. Čak i wuxia ekstravagance, koje je studio producirao pred sam kraj ere, nisu bile dovoljne da ih spasu. Slični sadržaji su se već uveliko emitovali na TV stanicama i bilo je logično da sledeći korak za braću Shaw bude gašenje filmske produkcije te prelazak na TV.

Za SB glumce koji su dolazili na Tajvan, važnu ulogu imali su reditelji koji su ranije radili u Shaw Brothers i već stvorili svoju bazu na Tajvanu. Najpoznatiji među njima su bili dugogodišnji Chehov asistent Pao Hsieh Lieh, koji je za SB režirao između ostalog Finger of Doom (1972) i The Shadow Boxer (1974), te takođe još jedan Chehov asistent Wu Ma. Osim kao reditelj, Wu Ma je ostvario ozbiljnu karijeru kao sporedni glumac u mnogim produkcijama. Zbog svog brižnog smrežuranog lica bio je idealan tip glumca za dedu ili oca djevojaka koje su se zaljubljivale u wuxia heroje.

Zahvaljujući Pao Hsieh Liehu i Wu Mau, mnogi SB glumci nisu morali da lutaju okolo već su vrlo brzo pronalazili posao u njihovim filmovima. Neki su se kratko zadržali, npr. Ti Lung, koji je snimio samo nekoliko filmova The Heroes (1980), The Revenger (1980) i Kung Fu Emperor (1981), i nezadovoljan uslovima, vratio se u SB, dok je David Chiang na Tajvanu ostao mnogo duže. U novoj sredini je upravo zahvaljujući Pao Hsieh Liehu snimio Blooded Treasury Fight (1979) te tako započeo drugi dio karijere. U, ne baš impresivnoj, kolekciji naslova iz tog perioda izdvaja se njegova saradnja se rediteljem Eric Tsengom na klasičnim kung fu filmovima The Challenger (1979) i The Loot (1980), u kojima je glumio sa još jednim izdankom Shaw Brothersa Normanom Chuom. Posljednji put se udružio sa Chang Chehom i Ti Lungom 1984. u filmu Shangai 13, svojevrsnom omažu tada već pokojnom Shaw Brothers studiju.

Akcija u The Heroic Ones je kvalitetna, naravno, ne toliko atraktivna kao Lau Kar Leungove kasnije koreografije, ali očigledno da joj je posvećena posebna pažnja. Lau Kar Leungov tadašnji saradnik Tong Gai je, kao i uvijek, odradio odličan posao u izboru oružja i orkestriranju masovnih borbi. Lau Kar Leung i Tong Gai, čiji su se različiti stilovi sjajno nadopunjavali, bili su za Chehove filmove barem jednako važni kao David Chiang i Ti Lung. Masovne borbe u starijim SB filmovima više su ličile na kontrolisani haos nego na pažljivo koreografisanu akciju. Gomila statista bi skakali, mahali mačevima i bacali se u prašinu bez ikakve vidljive koreografije ili pokušaja koordinacije. To kod Gaia, zbog njegovog insistiranja i na najsitnijim detaljima, nije bilo moguće. Doduše, ponekad su izgledale repetativno, međutim rijetko koji ep nam je pružio ovakve masovne borbe, pa i ne treba zamjeriti ako se u par navrata ponavljaju. Dosta borbi je snimljeno na vrlo pažljivo odabranim lokacijama na otvorenom, gdje masovke još više dolaze do izražaja. Trampoline možda nisu baš najsrećniji izbor, jer za razliku od Yuen Chora kod koga se koriste i više ali uravnoteženo pa skokovi i akrobacije izgledaju mnogo prirodnije, ovdje David Chiang skače kao kengur sa trampoline na trampolinu. Takođe, akcione scene su uglavnom snimljene iz više pozicija kamere što dovodi do velikih rezova koji otkrivaju da su masovne borbe sa statistima snimane na dijelove. Naravno, kod Lau Kar Leunga ni kasnije u karijeri montaža nije bila najbolji dio orkestriranja akcije, ali će ipak mnogo vještije prikrivati svoje nedostatke u narednim filmovima. Leung je još uvijek bio u fazi traženja svog stila kojeg će pronaći par godina kasnije u Šaolinskom krugu, kada potpuno napušta trampoline i posvećuje se “realnom kung fu” (Hung Gar – kombinacija šaolinskih stilova Tigra i Ždrala će upravo zahvaljujući Leungu postati jedna od najpopularnijih borilačkih tehnika na filmu). Pošto je Lau Kar Leung kao većina kolega tokom šezdesetih radio operetske koreografije, ova promjena vjerovatno nije došla preko noći i može se pratiti od serijala filmova sa Chehom do njegove prve samostalne režije Spriritual Boxer (1975), koja se koreografski mnogo razlikovala od njegovog tadašnjeg stila. 

Scene krvoprolića, kojih u The Heroic Ones ima zaista mnogo, bile su sastavni dio scenografije Chehovih filmova. I ovdje su prisutni njegovi uobičajeni usporeni snimci heroja na samrti, gomile mrtvih koji se kotrljaju, boraca okupanih u mlazovima krvi itd. Količina nasilja u SB filmovima, za čije je popularisanje zaslužan bio upravo Cheh, kako je vrijeme prolazilo je opadala. Nasilni filmovi sa početka sedamdesetih su zamijenjeni stilizovanim i vješto koreografisanim wuxia spektaklima Yuen Chora. Iako je kod Chang Cheha i u kasnijim filmovima velike količine krvi bile normalan dio scenografije, nisu bile ni blizu onoga što je radio u Heroic Bloodshead fazi. Tokom krvoprolića u filmu, umjesto krvi uglavnom šiklja nešto što mnogo više liči na kečap, mada je to generalna zamjerka Shaw Brothers produkciji tog doba. Zapravo, ne samo tog perioda, do zatvaranja studija 1984. nisu se potrudili da uvezu normalnu krv.

The Heroic Ones je vrhunska produkcija iz najboljih dana Shaw Brothersa i sjajan primjer Chehovog Heroic Bloodsheada sa Ti Lungom i David Chiangom u punoj formi. Zaplet filma je za nijansu komplikovaniji od standardnih Ni Kuangovih priča, akcije je više nego dovoljno sa raskošnim setovima, gomilom statista i epskim scenama borbe koje za svoje vrijeme izgledaju vrlo kompleksno. Sve je to spakovano u uzbudljiva dva sata, i ako vam sam zaplet i ne bude najjasniji, možete se prepustiti vizuelnom ugođaju.