Encounters of the Spooky Kind (1980)

Gui Da Gui
Režija: Sammo Hung Kam Bo 
Koreografija:  Sammo Hung Kam Bo
Uloge: Sammo Hung Kam Bo, Peter Chen Lung, Lam Chin Ling

Sammo Hung je lovac na vampire sa ozbiljnim porodičnim problemima i ovisnosti o kocki u filmu koji je utemeljio jedan od najluđih podžanrova azijske akcije – kyonsie, skakutave vampire.

Nakon što je pristao da za opkladu provede noć u napuštenom zamku, Sammo (igra kukavicu Courageous Cheunga) dolazi u kontakt sa mračnim silama koje su pokrenute od taoističkog sveštenika (Peter Chan) plaćenog da mu dođe glave. Mračne sile su vampiri koji znaju kung fu, a načini kako Cheung ulazi u interakciju sa tim bićima nadmašuje ono što smatramo uobičajenom kung fu zabavom. Cheung provodi dvije noći zaključan u napuštenom hramu okružen kovčezima u kojima se nalaze leševi koje sveštenik oživljava i pretvara u vampire. Da bi se zaštitio, sa sobom nosi pedeset kokošjih jaja i krv crnog psa. Svaki put kad se kovčeg otvori Cheung u njega ubacuje jaja. Na njegovu nesreću prodavac mu je umjesto kokošjih podvalio pačja jaja koja nemaju nikakav efekat na vampire, ali Cheung nekako uspijeva da im umakne i domogne se kuće. U međuvremenu se situacija komplikuje jer ga policija traži za navodno ubistvo žene, a i vampiri su mu za petama, tako da rastrzan između zemaljskih i onostranih sila jedinu šansu za izlaz vidi u taoističkom ritualu istjerivanja vampira. Za tu priliku u pomoć priskače prijatelj Tsui (Chung Faat), koji se takođe razumije u magiju, ali je čak vise goofy od njega i ne toliko moćan kao njegov taoistički rival. Na kraju, Cheung će morati učestvovati u taostičkom duelu istjerivanja vampira ali i dokazati svoju nevinost pred organima reda.

Sammo Hung je Encounters of Spooky Kind snimio u svom najkreativnijem i najproduktivnijem periodu kraja sedamdesetih i početka osamdesetih godina. Par godina ranije, režirao je vrlo uspješni Iron-Fisted Monk (1977), zatim Warriors Two (1978) da bi taj “petogodišnji plan” završio sa komercijalno najuspješnijim Encounters of the Spooky Kind (1980) i The Prodigal Son (1982).

Film počinje kao horor/komedija, da bi u drugom dijelu dobili kung fu/fantaziju u najboljoj azijskoj tradiciji mješavine žanrova. Na kraju imamo standardni Spiritual Boxing taoističkih sveštenika, što je u prevodu ritual prizivanja duhova koji zaposjedaju tijelo taoiste kako bi im pomogli u borbi. Duhovi mogu biti prizvani u bilo koji entitet, u ovom slučaju u Samma ulazi kompletan panteon kineskih bogova, uključujući i jednu boginju koja fenomenalno barata motkom i kreće se jako graciozno te pruža Sammi  šansu da pokaže koliko i sa feminiziranim pokretima može da bude ubjedljiv. U jednom trenutku Samma zaposjeda najpoznatiji junak iz kineske folklorne tradicije, Monkey King, a bori se i protiv Na Che, sina Lei Chinga, jednog od četiri legendarna nebeska kralja (obavezno pogledajte Na Cha The Great, sa Fu Shengom u glavnoj ulozi). Njegov izbor oružja je neka vrsta obruča koja podsjećaju na ranu verziju onoga što korist Xena: Princeza ratnica, ako se iko uopšte toga više sjeća. Ovo možda nisu najbolji momenti filma, ali najduhovitiji sigurno jesu.

Vampiri se u zapadnoj tradiciji po mnogo čemu razlikuju od vampira iz kineske tradicije Jiang-shia ili, kako ih mnogo češće nazivaju, kyonsi. Dok se na zapadu pod vampirom podrazumijeva, prije svega, Drakula i mitologija koja je potekla od Bram Stokera, u Kini kyonsi vampiri mnogo više liče na zombije. Kyonsi u bukvalnom prevodu znači smrdljivi leš ; u pitanju su skakutave spodobe koje reanimiraju taoistički sveštenici tako što im pomažu da absorbuju životnu energiju (Qi) direktnim kontaktom sa ljudskim bićem. U nekim slučajevima je dovoljna samo duhovna energija u kontaktu sa lešom (scena u filmu kada Sammo spava pored kovčega), ali u većini slučajeva neophodan je dodir. Osim što su kineski vampiri marionete u rukama taoističkih sveštenika, najočiglednija razlika u odnosu na zapadne je u njihovoj pojavi. Kyonsi ne sisaju krv zubima već se služe dugim noktima obojenim u crno, takođe, ne transformišu se u slijepe miševe ili slične živuljke. Žrtve osjećaju po dahu ili ih namirišu jer su skoro uvijek sljepi, mada i tu ima izuzetaka. Kreću se karakterističnim skakutanjem sa ispruženim rukama naprijed i isplaženim jezicima, pošto nakon dizanja iz mrtvih tijela ne mogu da povrate normalnu agilnost (rigor mortis efekat). U borbi protiv nemrtvih ne pomažu krstovi ni bijeli luk, već jaja i krv pilića te krv crnog psa, koja je u većini slučajeva mnogo korisnija od kung fua. Da ne bude zabune, kung fu tehnikama je nemoguće ubiti vampira. Jedini način na koji možete da ih upokojite je magija – zalijepljeni žuti papirić na čelu na kome je zapis ispisan krvlju pileta. Radi se o taostičkom principu borbe prirodnog protiv natprirodnog tj. pokušaj ispravljanja poremećenog balansa u prirodi. Za tu rabotu taoista obavezno koristi drveni mač i zvono. Uklanjanje zapisa sa čela je kao da izvadite glogov kolac iz srca vampira. Nakon obavljenog rituala obavezno eksplodiraju (motiv koji su Rodriguez i Tarantino iskoristio u From Dask Till Dawn) i to je jedini način da budete sigurni da se neće vratiti.

 Što je više kleveta i laži, Sammo mizogin na nam je miliji i draži.

Shaw Brothersov prvi izlet u natprirodno bio je film Enchanting Shadow (1960) Li Han Hsianga, o mladom porezniku koji provodi noć u zamku zaposjednutom duhovima. Ovaj film, baziran na tradicionalnoj priči Pu Songlinga, bio je direktna inspiracija Spookyju (kasnije rimejkovan i od Ching Siu Tunga u A Chinese Ghost Story). Najpoznatiji horor reditelji u Shaw Brothersu, Kuei Chih Hung i Ho Meng Hua, imali su ozbiljniji pristup pričama o duhovima i crnoj magiji, ali njihove teme se nisu doticale vampira. Prvi pokušaj eksploatacije vampirskih tema (iako mnogi misle da je to upravo Spooky) se desio pet godine prije Spookyja u filmu Spiritual Boxer (1975), debitantskoj režiji Lau Kar Leunga, blendu slepsticka, kung fua i fantazije. Postojali su pokušaji da se kineski vampiri na ekranu suprotstave svojoj zapadnoj varijanti u filmovima Vampire vs.Vampire (One-Eyebrow Priest, 1989) ili Exorcist Master (1993), gdje imamo katoličkog sveštenika koji pomaže taoističkom, kojeg je igrao Lam Ching Ying. Zanimljivo je da u nekim filmovima poput Doctor Vampire (1990), postoji politički kontekst, gdje su se protiv zlih zapadnih vampira, kao ostatka britanske kolonijalne uprave, borili taoisti sa svojim vaskrslim kineskim vampirima.

Sammo se par godina kasnije vratio skakutavim vampirima filmom The Dead and the Deadly u režiji Wu Maa. Film je prošao jako dobro na blagajnama, što je otvorilo prostor za vjerovatno najuspješniji film o vampirima u hongkonškoj kinematografiji Mr Vampire, kojeg je pratio bezbroj nastavaka i imiticija. Taoističkog sveštenika/lovca na vampire je igrao Lam Ching Ying, uloga koju je tumačio i u The Dead and the Deadly i u mnogim drugim produkcijama koje su slijedile, zapravo, uloga koja ga je pratila do kraja karijere.

Podžanr skakutavih vampira je nekako vremenom skrajnut i osim serijala Mr.Vampire teško se po video klubovima moglo naći nešto slično. Ponovnom popularizacijom azijske akcije početkom milenijuma (Crouching Tiger, Hidden Dragon je kriv za sve) nezavisti DVD distributeri su počeli da izbacuju sve do čega su mogli da se dočepaju, pa su razna opskurna izdanja preko noći ugledala svjetlo dana. U pandemonijumu svakakvih bića izašlih iz fantazi-horor produkcije, na prvom mjestu su, ipak, bili vampiri. Place to be za skautave vampire je Tajvan sa početka osamdesetih. Ono što ih je povezivalo (osim pozivanje na Spooky kao uzor) je produkcija za par groša i psihodelična atmosfera na kojoj bi pozavidio i Lucio Fulci. Za sve ove filmove skovan je naziv Fant-Asia, doduše, izmišljen tek pojavom Tsui Harka i njegovog Zu Warriors from the Magic Mountain, ali retroaktivno korišćen za sve tajvanske horor-fantazije sa kraja sedamdesetih i osamdesetih. U ogromnoj produkciji, provuklo se par naslova koje je vrijedilo pogledati (pada mi na pamet Child of Peach ili Magic of Spell), dok je većina ostalog bilo uglavnom negledljivo.

Asian Trash Cinema navodi naslove koje je nemoguće pronaći ni na hkmdb.com niti bilo gdje na netu, ali, ako se služite njihovim datebaseom, u periodu početka osamdesetih do sredine devedesetih snimljeno je preko stotinu filmova samo na temu skakutavih vampira/zombija. Ako tome dodamo magične kornjače, majmune čarobnjake, super heroje davždenjake i sl, čini se da je broj beskonačan, mada priča o tajvanskoj fantazi produkciji zahtijeva jednu posebnu temu.

                                                   Strike a posse. Vogue.

Iako je na zapadu bio poznat samo kao Jackiev debeli sidekick, Sammo Hung Kam Bo je sigurno jedan od najznačajnijih i najhiperaktivniji reditelja, glumaca i koreografa hongkonškog akcionog filma. Nakon završene Pekinške opere, koju je pohađao sa Jackiem i Yuen Biaom, vrlo brzo je počeo da radi u filmskoj industriji. Prvi posao dobio je još kao tinejdžer kod legendarnog King Hua kao koreograf u filmu Come Drink With Me (1966). To ga je preporučilo Raymond Chou šefu Golden Harvesta, gdje je Sammo radio koreografije za skoro sve filmove rane faze studija, još od prve produkcije The Angry River (1971), a pojavljivao se i u sporednim ulogama negativaca. Ne postoji reditelj tog perioda sa kojim nije sarađivao, od Lo Weia pa do njegovog mentora Huan Fenga - sa kojim je razvio poseban odnos.

Za Snake In The Eagles Shadov (1978), smatra se da je pokrenuo lavinu kung fu komedija, ali Sammova debitantska režija kung fu-komedija Iron-Fisted Monk (1977), snimljena je godinu dana ranije, u vrijeme kada je Jackie Chan još uvijek odrađivao ugovor kod Lo Weia. Taj film je bio prva Sammova koprodukcija sa Golden Harvestom njegove, tada novoosnovane, kompanije u kojem je igrao prototip klovna kojeg je Jackie proslavio. Scenario za Iron-Fisted Monk je napisao Huan Feng, kasnije producent i drugog ključnog Sammovog filma The Victim (1980). Sammo se krajem sedamdesetih zainteresovao za Wing Chun stil, posebno njegovog najpoznatijeg praktikanta Leung Changa i snimio dva biopica o njegovom životu: Warriors Two (1978) i The Prodigal Son (1981). U The Prodigal Son mladog Leung Changa glumi Yuen Biao, njihova, možda, najbolja saradnja do danas. Nakon godina slapsticka i kung fu komedija tokom osamdesetih, Sammo se 1993. vratio tradicionalnom borilačkom filmu sa Blades Of Fury.

Sammo Hung je vremenom razvio nevjerovatan osjećaj za orkestriranje akcije iza kamere i postao jedan od ključnih koreografa zlatnog doba kung fu filma. Ne treba zaboraviti da je bio kućni koreograf Golden Harvesta od samih početaka i da je radio akciju za bukvalno sve filmove koje je Raymond Chow producirao tokom sedamdesetih. Takođe, njegove atletske sposobnosti su posebna priča; kada bi se našao ispred kamere kretao se na način koji je bio vizuelno impresivan za njegovu kilažu, a da pritom nije zahtijevao pomoć žica. Malo je glumaca u industriji koji su bili fizički spremniji od njega. Iako je konstatno imao nekoliko kilogram više, to mu nikada nije smetalo da bude manje efektan. Posebno je bio talentovan da u akciju ukomponira komične situacije. Način kako je u Spookyju ukočenog vampira pretvorio u kung fu majstora, vizuelno je, gotovo, napadno upečatljiv. Sammo je u filmu sjajno uklopio komediju sa natprirodnim elementima, čuvajući naturalizam akcije (bez žica i trampolina), te je kombinovao sa sasvim dovoljno slapsticka da sve na kraju profunkcioniše na najbolji mogući način.

Lam Ching Ying u sporednoj ulozi igra policijskog istražioca koji ne uspijeva da uhvati Sammu i kada mu je ispred nosa, a ni pod uticajem taoističke varijante vudua. Scena sa neposlušnom odsječenom rukom je identična kao u Evil Dead 2, filma koji je sniman par godina kasnije, tako da nije isključeno da je reditelj Sam Reimi pokrao Sammu. Kad smo kod pozajmljivanja, film otvara muzika iz The Shininga, što dokazuje da su uticaji svakako bili dvosmjerni. Lam Ching Ying se proslavio par godina kasnije u Mr. Vampire serijalu, igrajući taoističkog monaha, koji je producirao upravo Sammo Hung. Lam Ching Ying je, osim dara za komediju, bio sjajan atleta i kao mnogi u industriji, započeo je karijeru kao statista. Bio je dubler čuvenom Mr. Hanu (Shek Kinu) u legedarnoj sobi sa ogledalima U Zmajevom Gnijezdu.

Chung Faat kao dobri taoistički rival sa čudnim brkovima, svakako je simpatičan i pokazuje da ga Sammo nije slučajno angažovao kao komičnog sidekicka u velikom broju svojih filmova (Prodigal Son, Magnificent Butcher). Peter Chan Lung je sjajan u ulozi taoističkog sveštenika. Njegove čaneling seanse, koje ne podrazumijevaju samo duhovnu energiju, izgledaju kao parodija u najboljoj tradiciji tajvanskih fantazi-komedija.

Mi smo žabe vampiriii

Posljednja scena u filmu sa prebijanjem supruge je vrlo neobična čak i za azijske standarde, a posto je i u sljedećim filmovima nastavio praksu neobičnog načina tretiranja pripadnica ljepšeg pola, Sammo je optužen za mizoginiju. Da stvar bude još gora, ova scena nema mnogo veze sa glavnim tokom priče. Zanimljivo da je došao na udar udruženja za zaštitu žena, a ne, recimo, udruženja za zaštitu životinja, iako u filmu vidimo očiglednu dekapitaciju pileta u svrhu borbe protiv vampira. Ubijanje životinja je u to vrijeme, nažalost, bila sasvim uobičajena praksa u hongkonškoj kinematografiji. Šta god da je istina, moram da priznam da sam uživao u tih par sekundi akcije (ne mislim na pile već na suprugu).

Na kraju, ako očekujete pretjerano nasilne i gore scene, u Spooky ih nećete naći, iako ima sasvim dovoljno napetosti. Ono najbolje u filmu, uz velike količine humora je atmosfera koja kao da je pozajmljena iz najboljih dana engleskog Hammera. Enterijeri su u gotskom fazonu i nije nemoguće da je Sammo inspiraciju crpio iz nekih Hammer filmova, ako nista drugo, sigurno je gledao Shaw Brothers - Hammer koprodukciju Legend Of 7 Golden Vampires (1974).

Na stranu naivan zaplet i klišeizirani dijalozi na koje smo navikli, Spooky je ne samo utemeljio podžanr skakutavih vampira sa uvođenjem elemenata folklora u horor priču već je sjajnim blendom žanrova postavio temelj za horor-komedije koje niko, osim, možda, Mr. Vampire serijala, nije uspio da nadmaši u godinama koje su dolazile.

The Dream Sword (1979)

Meng Zhong Jian
Režija:  Li Chao Yung
Koreografija:  Shu Chen Ping
Uloge: Yueh Hua, Chung Wa, Lung Fei, Nora Miao

Nakon zatvaranja Chang Chehove produkcijske kuće Chang's Film Co, koju je osnovao sa namjerom da završi svoj "Šaolinski filmski krug", glumci i tehničko osoblje su se našli u nezavidnoj situaciji sa perspektivom da završe na ulici. Oni srećniji su i dalje imali ugovore sa Shaw Brothersom, ali želja za slobodom i dodatnim izvorom prihoda ih je vukla na Tajvan koji je postao Meka nezavisne produkcije. Iako su zaposleni u SB bili pod dugogodišnjim ugovorima, mnoge stvari su se krajem sedamdesetih počele mijenjati u industriji. Prije svega žestoka konkurencija od strane Golden Harvesta, kao i mnogo bolji uslovi koji su glumci imali u drugim producentskim kućama doveli su do osipanja Shaw Brothersovog kadra. Prelazak Chehovog asistenta Pao Hsueh Lieha na Tajvan 1977. otvorio je prostor za mnoge koji su ga slijedili, pa je Tajvan uskoro postao pretrpan SB personama svih fela, uključujući glumačke ikone zlatnog doba poput Ti Lunga i Davida Chianga. Tajvanskoj produkciji je upravo trebao "star power" u vrijeme kada se wuxia žanr ponovo sa televizije vratio na film, i naslonivši se na popularnost Shaw Brothers filmova, osjetili su šansu za zaradu. Tajvanska produkcija, mnogo skromnija ali ne manje ambiciozna, po broju izbačenih naslova umnogome je prebacila SB iz najproduktivnijeg doba, a ni komercijalni uspjeh nije izostao. The Dream Sword iz 1979. u režiji  Li Chao Yunga, jedan je od boljih primjera kako je i u tom haosu bilo filmova koji su kvalitetom mogli da stanu uz bok sa SB naslovima.

The Dream Sword iz naslova nije nikakav mač iz snova već tehnika koju glavni protagonista filma Hsia Shang Chou (Chung Wa Hsia ) vidi u vizijama i zapisuje u skriptu, a zatim praktikuje sa Fanom (Lung Fei) i Lia Liom (Yueh Hua) kako bi porazio protivnike. Nakon što ga klan koji sebe naziva “First Manor Under Heaven”, spriječi da zaprosi djevojku svojih snova, jedini izlaz nalazi u osveti. Pošto za to nije kadar sam, u osvetu kreće uz pomoć Fana, koji koristi sjekiru kao oružje, i misterioznog mačevaoca Lija. Li ima svoje razloge zašto im se pridružuje ali do pred sam kraj ne otkriva motive kao ni svoj identitet. Nakon što su porazili par članova klana, vođa “First Manor Under Heaven” Hsiang Chih Chi, okuplja oko sebe lidere ostalih klanova u “Six Powers” sektu, sa vođama svih šest provincija koji na sve načine pokušavaju da se domognu ”The Dream Sword” skripte. Međutim, da bi stigli do konačnog obračuna, kao u svim wuxia filmovima, slijedi velika količina intriga, spletki, pomiješanih identiteta i izdaja.

Centralno mjesto wuxia mitologije zauzima mač ili Jian. Jian, koji spada u kratka oružja (kineska tradicionalna podjela oružja dijeli na kratka i duga) je jednoručni mač sa dvostranom oštricom. Originalno je pravljen od bronze, kasnije od čelika, mada su pojedini primjerci napravljeni i od žada. Jian kao mač Xia heroja u novelama i filmovima, korišćen je kao pokretač radnje,  često sa natprirodnim svojstvima (mač preminulog ratnika, mač koji traži krv, mač preko koga se stiče posebna tehnika itd). Postoji varijanta Jiana pod nazivom Jiaan, kratki nož bez oštrih ivica koji može da se koristi kao skriveno oružje. Takođe se naziva Shuangjiaan, dupli Jiaan, jer se koristi u paru i nosi za pojasom (poznati kao leptiri ili "butterfly mačevi"). Idealan je za blisku borbu na uskom terenu za razliku od Jiana koji zahtjeva mnogo širi prostor. Obično se nosi u paru sa Jianom, nešto slično kao Katana u Japanu sa kraćim mačem Wakizashiem, koji zajedno sačinjavaju Daisho, sa tim da se Katana koristi za borbu, a kratki mač za izvršavanje ritualnog samoubistva (seppuku).

Priča The Dream Sworda kao i u većini sličnih produkcija jeste standardno komplikovana, što je trademark filmova baziranih na wuxia novelama. Prosjek trajanja ovakvih filmova je između 80 i 90 minuta, rijetki pređu standardnu dužinu od sat i po, ali zbog narativne strukture, stalnog ubacivanja podzapleta i novih likova, imate osjećaj da neki od njih traju mnogo duže. Problem često predstavlja što neki od podzapleta uopšte ne doprinose narativnom toku filma već služe da bi se popunilo zadato vrijeme trajanja filma. Li Chao Yung, poput njegovog tajvanskog kolege Chang Peng Yia, bio je jedan od reditelja sa neobičnim osjećajem za ritam. Njegovi filmovi ne prate uobičajenu formulu wuxia žanra: upoznavanje sa protagonistom i antagonistom, uvodne borbe, detektivski zaplet, gradnje tenzije između njih za spektakularno finale sa obaveznim twistom na kraju. Kod Chao Yunga izgleda kao da se sekvence ređaju nekako nasumično kao da su dogovarane na setu. U ovom slučaju, takva dramaturgija pomaže filmu i ako zanemarimo jedan nepotreban subplot vezan za Chung Waa, film nema ni jedan suvišan momenat. Ovakvi filmovi su mnogo jasniji na drugo gledanje, a The Dream Sword je dovoljno zabavan da se može pogledati više puta. Neizbježan twist na kraju je uspješno odrađen i dodatno pojačava utisak kako se radi o kvalitetnom filmu za ovu vrstu produkcije. A produkcija, bolje rečeno nedostatak bilo kakve ozbiljne produkcije, posebna je priča. Dovoljno je reći da su kartonske konstrukcije koje trebaju da liče na oblake, drveće, ograde i sl. izgledaju kao da su ih pravila retardirana djeca. Tajvanci su uporno pokušavali da sa svojim rudimentarnom produkcijom imitiraju SB scenografiju, što je bilo apsolutno nemoguće u njihovim uslovima i kao rezultat su uvijek dobijali karikaturu. Jedino su, zapravo, mašine za maglu bile identične onima iz Shaw Brothersa, ali su pretjerano korišćene vjerovatno da bi maskirale užasne setove.

Produkcijom se ipak nisu bavila djeca, već Pearl Cheung (Chang Ling), možda najveća ženska zvijezda tajvanskog fantazi filma sedamdesetih. Većina tajvanskih filmova iz tog perioda koji su zaslužili atribut bizarno ili trash, izašli su iz njene Chang Ling Productions. Pearl je prošla put od solidnih wuxia naslova poput My Blade, My Life i Witty Hand, Witty Sword, kojeg je režirao već gore pominjani Pao Hsieh Li, do suludih Miraculous Flower, Matching Escort i posebno Wolf  Devil Woman, koji spadaju u sam vrh tajvanskog trash fantazi filma. Ono što je tim filmovima nedostajalo u pogledu budžeta, nadoknađivala je kreativnim ludilom. Npr. u Wolf Devil Woman nosila je prepariranog vuka na glavi koji se sjajno uklapalo u priču o usamljenoj djevojci koju je odgojio čopor vukova. Ipak, pošto je The Dream Sword imao ambiciju da vizuelno nalikuje Shaw Brothersu, ovdje smo oslobođeni od svih bizarnih detalja klasičnih Pearl Cheung produkcija.

Reditelj Li Chao Yung je radio The Dream Sword između produkcija još dva wuxia filma: Souls of the Sword (1978) i Hero's Tears (1979), i sigurno da se radilo o njegovom najboljem filmu u saradnji sa scenaristom Hsiang Kin Chuom. Hsiang Kin Chuom je bio Tajvanska varijanta Ni Kuanga, koji je uglavnom crpio inspiraciju iz tradicionalnih novela i pisao špijunske trilere u wuxia setingu. Li Chao Yung već sljedeće godine snimio je Everlasting Chivalry (1980) sa Roc Tienom (tajvanski odgovor na Ti Lunga) na istim setovima i sličnom glumačkom ekipom, ali ni blizu efektan kao The Dream Sword. Posljednji film koji je napravio u prilično kratkoj karijeri bila je kung fu psihodelija Jade Dagger Ninja (1981), u kojem se Roc Tien borio sa nečim što je ličilo na kineskog Hulka sa zelenom perikom.

 Yueh Hua

The Dream Sword zaista podsjeća na Shaw Brothers filmove, naravno, produkcijski mnogo siromašniji i bez velikih zvijezda tog vremena. Doduše Yueh Hua je bio legitimna zvijezda SB studija, ali već krajem sedamdesetih na njegovo mjesto u Shaw Brothersu su došle nove nade u liku Fu Shenga, Gordon Liua i mnogih drugih, pa je svoju sreću morao da pronađe u nezavisnim produkcijama. Yueh Hua je prošao trening u Shaw studiju zajedno sa Lo Liehom prije nego što je počeo da se pojavljuje na filmu. Zahvaljujući prirodnoj harizmi vrlo brzo je postao jedan od glavnih glumaca produkcije. Počeo je kao epizodista u Come Drink With Me (1966), da bi iste godine glumio u Ho Meng Huovoj fantaziji The Monkey Goes West. Njegov zlatni period bio je kraj šezdesetih i početak sedamdesetih u saradnji sa rediteljima Ching Gongom (The Twelve Gold Medallions, Pursuit) Ho Meng Huaom (Lady of Steel, The Long Chase), Lo Weiem (Dragon Swamp,The Shadow Whip), mada ga je zakačio i Yuen Chorov wuxia talas u čijim filmovima je uglavnom igrao negativce (Clans of Intrigue, The Sentimental Swordsman).

Akcioni koreograf Su Chen Ping je bio jedan od rijetkih domaćih u produkciji, pošto je svoju karijeru vezao isključivo za Tajvan. Ime je stekao pojavljujući se u kultnim filmovima kao što su One Armed Boxer (1971) i 18 Bronzemen (1976). Koreografi tajvanskih wuxia filmova su većinom bili Shaw Brothers veterani koji su, kao preporuku, iza sebe imali iskustvo saradnje sa najvećim imenima studija (Lau Kar Leungom, Tong Gaiem). U Pingovom slučaju bilo je obrnuto – on je učio od hongkonških autora koji su svoje filmove radili na Tajvanu. Pingova koreografija u The Dream Sword urađena je prilično kompetentno i uopšte ne zaostaje za SB uzorima. Naglasak je na borbe mačevima i kao kod svakog koreografa koji je prošao kroz trening Pekinške opere, akrobacije se podrazumijevaju. Doduše, upotreba trampolina nije previše naglašena i prisutna je tačno onoliko koliko je neophodno za atraktivnu akciju.

Zumiranje kao pomoć u orkestriranju akcije je standardno mjesto u ovakvim filmovima, mada se čini da ga ovdje ima i previše. Ping koristi zumiranje u klasičnom spaghetti western stilu – krupni kadrovi očiju se smjenjuju sa totalima kao setap za akciju, što ne bi bio problem da snimak nije kropovani pan & scan pa vidimo samo međuprostor između očiju, često čak ni to. To donekle umanjuje ugođaj, ali, ako je za utjehu, 90% snimaka tajvanskih borilačkih filmova su kropovani, tako da se ne radi o izuzetku već pravilu. 

Undercracking (ubrzavanje akcionih scena da bi se dobilo na atraktivnosti) je stara boljka nezavisnih produkcija, ali kada se kvalitetno odradi zaista dobro izgleda. Problem je što se često pretjera pa akcija liči na parodiju. Najbolji primjer je SB film The Supreme Swordsman koji je potpuno upropašćen nestručnim ubrzanjem akcije. U ovom slučaju, na par mjesta undercracking je očigledan, mada generalno ne kvari utisak. Chung Wa Hsia i Yueh Hua su bili zaista sjajne akrobate i njima nikakva ispomoć u akciji nije bila potrebna.

Za popularizaciju Tajvanskog borilačkog filma na zapadu bio je zaslužan, prije svih, Ocean Shores Limited –  kuća koja je prva počela sa prodajom kung fu filmova na VHS-u za zapadno tržište. Na njihovo mjesto došao je Tai Seng, koji su Ocean Shores katalog prebacili na DVD i u periodu obnovljenog interesovanja za azijski borilački film u Americi – pojavom Crouching Tiger, Hidden Dragona i Matrixa – napravili jako dobar posao. Kvalitet njihovih DVD izdanja najblaže rečeno nije bio sjajan, ali u tom vremenu nisu imali konkurenciju. Posljednjih godina, velikih broj tajvanskih wuxia-fantazi filmova, nikad distribuisanih na zapadno tržište, kruži internetom, ali uglavnom se radi o verzijama bez prevoda ili užasnim snimcima sa naljepljenim engleskim ispod mandarinskog. 

  

 Društvo na okupu: Lung Fei, Chung Wa i  Yueh Hua

U The Dream Sword opet imamo pasivnog glavnog junaka Chung Wa Hsia, kojem sjajno komplementira Yueh Hua, ali je ovdje od samoga početka jasno ko krade šou. U ovakvim filmovima često karakterizacija ide kroz borilačku tehniku ili oružje koje posjeduju borci. Npr. Monkey kung fu majstori se zaista ponašaju kao majmuni, Cudgel je rezervisan za velike i ne previše bistre junake i sl. U The Dream Swordu mač je taj koji definiše Yueh Hua.Hua kao misteriozni mačevaoc sa karakteristično melanholičnim pogledom je kao i uvijek harizmatičan, posebno kada izvodi "The Dream Sword" zahvat, koji je nešto sasvim novo u njegovom repertoaru. Lung Fei je pretplaćen da igra negativce i ovaj film je valjda prvi i jedini put da igra pozitivan lik. Njegova rezurekcija u Master Paina ili Beti (Kung Pow) je vjerovatno ono po čemu ga fanovi kung fu filmova najviše pamte. S obzirom na izvor priče i sjekiru kao oružje izbora, zanimljivo je da je Lung Feiev lik blizak rođak Black Whirlwinda, popularnog Iron Oxa iz wuxia novele Water Margin ili All Man Are Brothers. U filmu se pojavljuje i Nora Miao kao vođa Six Powers klana, u karakterističnoj ulozi misteriozne i dvolične gospodarice. Rasprskavajuće cvijeće koje koristi kao oružje je još jedan kreativan doprinos u bogatom arsenalu raznih smrtonosnih naprava koje postoje samo u wuxia univerzumu.

The Dream Sword je sjajan primjer kako ozbiljan ton priče iskombinovan sa vrlo dobro koreografisanom akcijom može da potpuno pokrije generalni nedostatak budžeta i vrlo siromašnu produkciju. Ovo je sigurno jedan od boljih filmova u konfuznoj tajvanskoj wuxia produkciji sedamdesetih i odličan uvod za sve zainteresovane za žanr.

Rarescope (Toby Russelov pokušaj da oživi žanr) izdanje je pan & scan podnošljivog kvaliteta sa titlom koji nije standardni nalijepljeni engleski/tradicionalni mandarinski, već bijele boje i dobro vidljiv, što je napredak u odnosu na većinu sličnih naslova. Takođe, na disku se nalazi još jedan film, A Sword Named Revenge, sa Champ Wongom u glavnoj ulozi. Greenfan DVD izdanje je isti transfer, a jedina razlika je što je dabovan, tako da je moja preporuka da se držite ovog prvog.