The Heroic Ones (1970)

Shi san tai bao

Režija: Chang Cheh

Koreografija: Lau Kar-Leung, Tong Gai

Glume: David Chiang, Ti Lung, Ku Feng

Početkom sedamdesetih Chang Cheh je kao reditelj bio na vrhuncu svog kreativnog rada. Nakon što je okončao saradnju sa Jimmy Wang Yuom, vrlo brzo je pronašao zamjenu u Davidu Chiangu i Ti Lungu i formirao tim koji će ostati upamćen kao "The Iron Triangle" borilačkog filma. Filmovi sa Chiangom i Lungom nisu postigli komercijalni uspjeh One-Armed Swordsmana (1967), ali su imali svoju publiku i zarađivali sasvim dovoljno da Chehu obezbijede status najvažnijeg reditelja Shaw Brothersa te mu garantuju potpunu kontrolu nad budućim projektima.  

The Heroic Ones spada u Chang Chehovu kanonsku fazu Heroic Bloodsheda (termin koji je skovao engleski kung fu entuziasta Rick Baker) u kojoj su nastali njegovi najbolji filmovi. Za razliku od filmova smještenih u Šaolinski krug, gdje je naglasak bio na opisivanju šaolinskih legendi, najčešći motiv ove faze je sudbina usamljenog i beskrupuloznog osvetnika, posebno u serijalu One-Armed Swordsman i Return of the One-Armed Swordsman (1969), ali i kasnije u filmovima The Wandering Swordsman (1970), Delightful Forest (1972) i The Blood Brothers (1973), koji su slijedili zadatu formulu. The Heroic Ones se izdvaja po tome što se bavi temama i likovima nešto drugačijim od karakterističnih Chehovih filmova. Cheh se ovoga puta fokusirao na porodične odnose i njihove unutrašnje obračune kojima prilazi kombinovanjem realističnog i fantastičnog, a i mnogo je ambiciozniji na planu priče i razrade likova.  

Priča seže duboko u istoriju, u vrijeme invazije mongolskih osvajača Tang Dinastije, što je otprilike 1000 godina prije tradicionalnih Ming-Qing tema borilačkog filma. Imperator poziva Li Ke Yunga (Ku Feng) i njegovih trinaest sinova - generala, da uguše pobunu i povrate grad Changanom koji je pod kontrolom pobunjenika. U međuvremenu se organizuje banket na kojem Li Ke Yung i Zhu Wen (Chan Sing) udružuju snage i postaju saveznici u borbi protiv vođe pobunjenika Wang Chaoa (Li Hoi-Lung). Li Ke Yung bira najmlađeg, trinaestog sina Li Tsun Hsiaoa (David Chiang), da vodi akciju oslobađanja zajedno sa devetoricom generala. Među braćom od početka postoji rivalstvo i spletkarenje koje vremenom postaje sve izraženije, a u koje je svoje prste umiješala rivalska strana na čelu sa generalom Chaom. Sve to kulminira kada četvrti sin Li Cun Xin, postaje ljubomoran na mladog generala i zajedno sa Zhu Wenom organizuje zavjeru protiv Li Ke Yunga i ostalih generala.

                                                                   Bolo

Osim David Chianga i Li Tunga, ostatak glumačke ekipe čine: Ku Feng, Chan Shing, Lily Li, Chin Han, James Nam, Wang Chung, Bolo Yeung, Cliff Lok, Lo Wai, Lau Kong i mnogi drugi. Zapravo, skoro sve relevantno što je Shaw Brothers u to vrijeme imao pod ugovorom. Priča je neobično koherentna za jedan film sa velikim brojem likova i tu dolazi do izražaja Chehovo rediteljsko umijeće. On je u svojim ranim filmovima znao da odvoji bitno od nebitnog te da ispriča koliko-toliko koherentne priče, što ga je razlikovalo od većine reditelja SB filmova. Ipak, to se odnosi samo na prvu fazu njegove karijere. 

Tematsko i pripovjedačko sazrijevanje Chang Chehovih filmova skoro da ne postoji (bar ja nisam primjetio). Rani radovi sa kraja šezdesetih izgledali su mnogo zreliji od kasnije faze. Teško je porediti The Magnificent Trio (1966), koji je bio rimejk  Three Outlaw Samurai u režiji Hideo Goshae, čija chambara estetika je posebno uticala na Cheha, One-Armed Swordsman (1967) ili Golden Swallow (1968), sa njegovim kasnijim radovima. Naravno, ovdje ne govorim o vizuelnom aspektu Chehovih filmova koji su uvijek bili na nivou (ne računajući njegovu niskobudžetnu tajvansku fazu koja je grozomorna) i prava su uživancija za ljubitelje azijske akcije, ali prilično su deficitarni u razvoju likova i kvalitetnim zapletima. Sa druge strane, iako je imao jasno definisane likove, Chehov Šaolinski krug patio je od praznog hoda i prilično konfuznog pripovjedanja. Oni su zapravo bili najbolji primjer gledanja istog filma.

The Heroic Ones tu dođe na pola puta u tranziciji između njegove prve faze i šaolinske kung fu faze. Chehu je još uvijek bilo stalo da pravi velike akcione spektakle, a ni njegov stalni saradnik Ni Kuang nije bio blizu hiperproduktivnog ludila u kome će se naći za par godina. Ovdje akcija dolazi prirodno, a zadovoljavajuće količine borilačkih scena su na pravim mjestima u pravo vrijeme kada to priča zahtijeva. To ne znači da nije bilo pretjerivanja i pokušaja da se u malo prostora strpa previše akcije. Ali, o akciji kasnije.

Chang Cheh je 1969. godine Jimmy Wang Yua zamijenio sa dva anonimna momka David Chiengom i Ti Lungom, koji su prethodno radili kao statisti na nekolko njegovih filmova, i uz scenaristu Ni Kuanga i kamermana Kung Mu Taoa, napravio nukleus sa kojim će sarađivati u najproduktivnijem periodu svoje karijere. Ti Lung, koji je imao nevjerovatnu harizmu i u svom nastupu objedinjavao sjajne atletske sposobnosti, stav i ubjedljivost, umjetničko ime je dobio prevodom na kantonski imena čuvene francuske zvijezde Alana Delona. Običaj u Shaw Brothersu je bio da mladi glumci koji bi potpisali profesionalne ugovore nauče neku borilačku tehniku ili kombinuju nekoliko njih. Pošto su glumci većinu vremena provodili na setovima, koreografi i statisti su im na licu mjesta davali časove raznih borilačkih vještina. Ti Lung nije imao nikakvo predznanje, ali se interesovao za Wing Chun, te je uskoro počeo intenzivno da trenira i da se pojavljuje u manjim ulogama, sve dok nije zapao za oko Chang Cheha.

Za razliku od Lunga, David Chiang je poticao iz glumačke porodice i imao prilično filmsko iskustvo prije nego što je postao dio Chehove ekipe. Cheh ga je primjetio na setu Golden Swallowa, prepoznao njegov talenat i urođene atletske sposobnosti, te mu odmah ponudio glavnu ulogu u Wandering Swordsmanu (1970). Slijedili su Duel of Fists (1971), The Deadly Duo (1971), The New One-Armed Swordsman (1971) i Angry Guest (1972).
Chang Cheh je inspiraciju za svoje sljedeće filmove pronašao u wuxia noveli Water Margin,  koja je bazirana na kineskoj narodnoj legendi često adaptiranoj kako za operu i pozorište tako i za film i televiziju. Novelu je  pretočio u filmove The Water Margin (1972), Delightful Forest (1972) i konačno All Men Are Brothers  (1974). U filmu Blood Brothers, prvi put se pozabavio odnosom Qing okupatora i otporom Ming lojalista. Uspjeh ovog filma utrao je put za talas filmova koji su kao temu imali odnos Qinga i Minga. Zatim je uslijedio „Šaolinsi filmski krug“, preko kojeg se  bavio legendama koje su bile vezane za hram Šaolin. Ove filmovi su obilježili vrlo nasilne koroegrafije iza kojih su stajali Lau Kar Leung i Tong Gai, koje je Cheh primjetio par godina ranije u filmu Jade Bow (1966), konkurentske Great Wall produkcije. Njihov rad se osjetio na koreografiji koja je postala brža, fluidnija, dok su dueli sa mačevima postali mnogo realističniji posebno zahvaljujući Tong Gaiu. The Water Margin je nakon uspjeha Five Fingers of Death plasiran na američko tržište kao Seven Blows of the Dragon u skraćenoj i dabovanoj verziji. Film je u bioskopima prošao prilično nezapaženo, ali je VHS distribucijom publika upoznala najveće zvijezde SB produkcije tog vremena Davida Chianga i Ti Lunga i zapravo pomogla da se premosti vrijeme do pojave remasterovanih DVD izdanja iz Celestiala sa skoro kompletnom SB bibliotekom. Iz tog perioda se izdvaja i film Vengeance!, koji nije bio klasičan Chehov yanggang film već se radilo o modernom akcionom trileru sa Chiangom u ulozi osvetnika ubijenog brata, kojeg je, naravno, igrao Ti Lung.

Na kraju saradnje sa Chehom, Lung i Chiang su pošli svojim putem. Ti Lung je produžio uspješnu karijeru u Yuen Chorovim wuxia filmovima, dok je David Chiang sa manje uspjeha nastavo da snima  filmove za SB reditelje kao što su bili Pao Hsieh Lieh, Lau Kar Leung (Shaolin Mantis), Ho Meng Hua (Shaolin Hand Lock, Abbot of Shaolin), da bi se početkom osamdesetih i on prebacio na Tajvan. 

Shaw Brothers je od svog nastanka kopirao Holivudski studio sistem; filmovi su skoro isključivo snimani u studijima, snimani su bez tona da bi snimljeni materijal naknadno bio sinhronizovan, glumci su bili pod dugogodišnjim ugovorima i nisu mogli da nastupaju ni za jednu drugu produkciju. Dizajn Shaw Brothers studija, sa skupom scenografijom, setovima i  kostimima za to vrijeme (rane sedamdesete) zaista je bio vrhunski i zapravo nije imao ozbiljnu konkurenciju.

Međutim, vremenom su stvari počele da se mijenjaju i SB je polako gubio utakmicu sa konkurentima. Nakon što je Golden Harvest sa Bruce Leejevim filmovima počeo da zarađuje mnogo više na bioskopskim blagajnama,  nezavisni producenti su vidjeli šansu za zaradu producirajući kung fu filmove. Iako su produkcijiski bilo ispod uslova SB, nezavisne produkcije su plaćale mnogo više po filmu, a to je bila inicijalna kapisla da glumci ali i reditelji počnu da raskidaju ugovore sa Shaw Brothersom. Prvi takav izolovan slučaj bio je sa Jimmy Wuom, koji je otišao nazadovoljan svojim statusom. Njegov odlazak 1971. godine nije izazvao neko veće osipanja, međutim kada je Chen Kuan Tai na pola snimanja filma The Flying Guillotine 2 napustio produkciju i otišao na Tajvan, uslijedio je talas odlazaka glumaca, reditelja i pomoćnog osoblja u produkcije koje su nudila više novca. Neke od tih produkcija su trajale vrlo kratko – snimile bi par filmova i ugasile se, neke nešto duže, ali su se uvijek javljale nove i ambicionznije (First Films, Goldig, Eternal, Seasonal, Cinema City) kao direktna konkurencija Shaw Brothersu.

Shaw Brothers se jednostavno nije mogao prilagoditi novim uslovima na tržištu, promjenama koje su se dešavale u industriji, kao i ukusu publike kojoj reciklirane SB priče više nisu bile zanimljive. Na kraju je Cinema City bio taj koji je zabio posljednji esker u SB kovčeg, jer su svojim komedijama, kao i skupim i atraktivnim produkcijama potpuno porazili Shaw Brothers na blagajnma. Čak i wuxia ekstravagance, koje je studio producirao pred sam kraj ere, nisu bile dovoljne da ih spasu. Slični sadržaji su se već uveliko emitovali na TV stanicama i bilo je logično da sledeći korak za braću Shaw bude gašenje filmske produkcije te prelazak na TV.

Za SB glumce koji su dolazili na Tajvan, važnu ulogu imali su reditelji koji su ranije radili u Shaw Brothers i već stvorili svoju bazu na Tajvanu. Najpoznatiji među njima su bili dugogodišnji Chehov asistent Pao Hsieh Lieh, koji je za SB režirao između ostalog Finger of Doom (1972) i The Shadow Boxer (1974), te takođe još jedan Chehov asistent Wu Ma. Osim kao reditelj, Wu Ma je ostvario ozbiljnu karijeru kao sporedni glumac u mnogim produkcijama. Zbog svog brižnog smrežuranog lica bio je idealan tip glumca za dedu ili oca djevojaka koje su se zaljubljivale u wuxia heroje.

Zahvaljujući Pao Hsieh Liehu i Wu Mau, mnogi SB glumci nisu morali da lutaju okolo već su vrlo brzo pronalazili posao u njihovim filmovima. Neki su se kratko zadržali, npr. Ti Lung, koji je snimio samo nekoliko filmova The Heroes (1980), The Revenger (1980) i Kung Fu Emperor (1981), i nezadovoljan uslovima, vratio se u SB, dok je David Chiang na Tajvanu ostao mnogo duže. U novoj sredini je upravo zahvaljujući Pao Hsieh Liehu snimio Blooded Treasury Fight (1979) te tako započeo drugi dio karijere. U, ne baš impresivnoj, kolekciji naslova iz tog perioda izdvaja se njegova saradnja se rediteljem Eric Tsengom na klasičnim kung fu filmovima The Challenger (1979) i The Loot (1980), u kojima je glumio sa još jednim izdankom Shaw Brothersa Normanom Chuom. Posljednji put se udružio sa Chang Chehom i Ti Lungom 1984. u filmu Shangai 13, svojevrsnom omažu tada već pokojnom Shaw Brothers studiju.

Akcija u The Heroic Ones je kvalitetna, naravno, ne toliko atraktivna kao Lau Kar Leungove kasnije koreografije, ali očigledno da joj je posvećena posebna pažnja. Lau Kar Leungov tadašnji saradnik Tong Gai je, kao i uvijek, odradio odličan posao u izboru oružja i orkestriranju masovnih borbi. Lau Kar Leung i Tong Gai, čiji su se različiti stilovi sjajno nadopunjavali, bili su za Chehove filmove barem jednako važni kao David Chiang i Ti Lung. Masovne borbe u starijim SB filmovima više su ličile na kontrolisani haos nego na pažljivo koreografisanu akciju. Gomila statista bi skakali, mahali mačevima i bacali se u prašinu bez ikakve vidljive koreografije ili pokušaja koordinacije. To kod Gaia, zbog njegovog insistiranja i na najsitnijim detaljima, nije bilo moguće. Doduše, ponekad su izgledale repetativno, međutim rijetko koji ep nam je pružio ovakve masovne borbe, pa i ne treba zamjeriti ako se u par navrata ponavljaju. Dosta borbi je snimljeno na vrlo pažljivo odabranim lokacijama na otvorenom, gdje masovke još više dolaze do izražaja. Trampoline možda nisu baš najsrećniji izbor, jer za razliku od Yuen Chora kod koga se koriste i više ali uravnoteženo pa skokovi i akrobacije izgledaju mnogo prirodnije, ovdje David Chiang skače kao kengur sa trampoline na trampolinu. Takođe, akcione scene su uglavnom snimljene iz više pozicija kamere što dovodi do velikih rezova koji otkrivaju da su masovne borbe sa statistima snimane na dijelove. Naravno, kod Lau Kar Leunga ni kasnije u karijeri montaža nije bila najbolji dio orkestriranja akcije, ali će ipak mnogo vještije prikrivati svoje nedostatke u narednim filmovima. Leung je još uvijek bio u fazi traženja svog stila kojeg će pronaći par godina kasnije u Šaolinskom krugu, kada potpuno napušta trampoline i posvećuje se “realnom kung fu” (Hung Gar – kombinacija šaolinskih stilova Tigra i Ždrala će upravo zahvaljujući Leungu postati jedna od najpopularnijih borilačkih tehnika na filmu). Pošto je Lau Kar Leung kao većina kolega tokom šezdesetih radio operetske koreografije, ova promjena vjerovatno nije došla preko noći i može se pratiti od serijala filmova sa Chehom do njegove prve samostalne režije Spriritual Boxer (1975), koja se koreografski mnogo razlikovala od njegovog tadašnjeg stila. 

Scene krvoprolića, kojih u The Heroic Ones ima zaista mnogo, bile su sastavni dio scenografije Chehovih filmova. I ovdje su prisutni njegovi uobičajeni usporeni snimci heroja na samrti, gomile mrtvih koji se kotrljaju, boraca okupanih u mlazovima krvi itd. Količina nasilja u SB filmovima, za čije je popularisanje zaslužan bio upravo Cheh, kako je vrijeme prolazilo je opadala. Nasilni filmovi sa početka sedamdesetih su zamijenjeni stilizovanim i vješto koreografisanim wuxia spektaklima Yuen Chora. Iako je kod Chang Cheha i u kasnijim filmovima velike količine krvi bile normalan dio scenografije, nisu bile ni blizu onoga što je radio u Heroic Bloodshead fazi. Tokom krvoprolića u filmu, umjesto krvi uglavnom šiklja nešto što mnogo više liči na kečap, mada je to generalna zamjerka Shaw Brothers produkciji tog doba. Zapravo, ne samo tog perioda, do zatvaranja studija 1984. nisu se potrudili da uvezu normalnu krv.

The Heroic Ones je vrhunska produkcija iz najboljih dana Shaw Brothersa i sjajan primjer Chehovog Heroic Bloodsheada sa Ti Lungom i David Chiangom u punoj formi. Zaplet filma je za nijansu komplikovaniji od standardnih Ni Kuangovih priča, akcije je više nego dovoljno sa raskošnim setovima, gomilom statista i epskim scenama borbe koje za svoje vrijeme izgledaju vrlo kompleksno. Sve je to spakovano u uzbudljiva dva sata, i ako vam sam zaplet i ne bude najjasniji, možete se prepustiti vizuelnom ugođaju.